Za nekog kome prijeti pet stoljeća tamnice, Abdullah Demirbaş djeluje vrlo samouvjereno.

- Borim se za prava Kurda mirnim i demokratskim putem. No država me želi osuditi na ukupno 483 godine zatvora, kaže nam načelnik dijarbakirške četvrti Sur. Njegovi grijesi? Među najvećima su postavljanje ploča s imenima ulica na kurdskom te korištenje kurdskog, armenskog, asirskog i ostalih manjinskih – uz, naravno, službeni turski – jezika u gradskim službama i administraciji; multijezičnost, dakle, kao zločin. U isto vrijeme, na nacionalnoj televiziji od 2009. postoji kanal koji emitira isključivo na kurdskom. Turska je, zaista, neobična zemlja. Ni Demirbaş nije običan načelnik, čak ni običan načelnik pro-kurdske stranke BDP, čiji su mnogi pripadnici osuđeni na zatvorske kazne. Njegov sin čini ga drugačijim: nakon što je Demirbaş 2007. sudskom odlukom smijenjen, šesnaestgodišnjak je otišao u brda i pridružio se PKK-u.

- Više od svega, ja sam za mirno i demokratsko rješenje sukoba. No morate znati da PKK nije uzrok, nego posljedica problema u Turskoj. PKK je nastao zato što su turske vlasti onemogućile sve mirne načine ostvarivanja kurdskih prava. Isto je i s mojim sinom. Postao je gerilac nakon što je vidio što se meni dogodilo, dodaje načelnik, koji je 2009. ponovno izabran – sa 66 posto glasova.

U Diyarbakır smo se vratili nakon sedmodnevnog putovanja diljem jugoistoka Turske - odnosno „turskog Kurdistana“ – te ponovno smjestili u jeftini hotel „Kent“ smješten na İnonu Caddesi, s njegovim pljesnjivim sobama, WC-ima u kojima nikada nema toaletnog papira, groznim tapetima na zidovima te živopisnim osobljem i klijentelom. Diyarbakır – „glavni grad“ Kurdistana, koji Kurdi, prema starogrčkom, zovu Amed - je neobičan grad, i to iz razloga mnogo većih od, recimo, banalne činjenice da su nam u uličicama geta pokušali prodati pištolj. Ili da je naš mladi, ali konzervativni prevoditelj Hewre zgrožen kontrarevolucionarno-raspuštenim ponašanjem našeg ovdašnjeg poznanika, koji – zamislite - „sometimes sleeps with a girl and that's it!“. Inače, isti je Hewre u „vladine agencije“ koje se obavezno demoliraju prilikom prosvjeda, ubrojio policiju, banke i - Adidas. Mi smo, pak, naletjeli na Adidasovu majicu s natpisom „Kurdistan“. Kapital nema etničke pripadnosti.

U ovoj državi, na primjer, događaji iz 1915. godine, odnosno masakri i deportacije u kojima je izginulo više od milijun Armenaca i stotine tisuća Asiraca još uvijek su i te kako kontroverzni. Sporan je i karakter događaja: Armenija i poneke druge zemlje, poput Francuske ili Rusije, smatraju ga genocidom, za razliku od, recimo, SAD-a. Službeni stav Turske je da se radilo o ratnom kaosu u kojem su izginule i stotine tisuća muslimana. Dok čitava stvar do danas uvelike opterećuje odnose dviju zemalja, Kurdi u Dijarbakıru su podigli spomenik s natpisom „Dijelimo bol da se ne bi ponovila“ te se ispričali za „djela svojih djedova“, odnosno njihovu – i te kako značajnu – ulogu u masakrima u kojima su Armenci, do tada izuzetno brojni i ovdje, stotinama kilometara daleko od suvremene Armenije, uglavnom zbrisani s ovih prostora. Demirbaş i gradonačelnik Osman Baydemir obnovili su i monumentalnu armensku crkvu Sv. Giragosa iz 14. stoljeća.

U neobičnom gradu – neobični susreti.

- Zašto problemi Kurda zanimaju ikoga u Hrvatskoj? Who cares?“ Stojimo donekle u neprilici pred ponešto melankoličnim čovjekom s francuskim naglaskom, prodorna pogleda te svojevrsne elegancije u gestama i govoru. Zaista, who cares? Frfljam nešto o odgovornosti reportera, o važnosti informiranja javnosti o događanjima u drugim zemljama, o otvorenosti prema svijetu.

- Nedavno sam radio na tekstu o bijegu nekih nacista i ustaša uz pomoć Amerikanaca krajem Drugog svjetskog rata, dodaje odmah Murad Akincilar. Sviće nam - voditelj dijarbakirškog Instituta za društvena i politička istraživanja (DISA) svojim nas pitanjima zapravo provjerava. „Ustaše su najveća sramota u povijesti naše zemlje“ – iskreno odvraćamo, i taj ga odgovor zadovoljava. Provodimo sate i sate u razgovoru s tim intelektualcem i bivšim sindikalistom koji je sedamdesetih zbog kritike SSSR-a izbačen iz turske KP. Govori nam o tome kako kurdsko pitanje moramo sagledati u kontekstu čitavog Bliskog istoka kao posljedicu kolonijalizma zapadnih sila, o usporedbama Palestinaca i Kurda, o tome kako su Kurde izdali i SAD i Sovjeti, o nasilju kojim je PKK uništio druge kurdske lijeve pokrete te ubijao plemenske poglavice, o gerili kao edukacijskoj strukturi koja je za cilj postavila slamanje feudalnog karaktera kurdskog društva („99 posto naše borbe je protiv Kurda, jedan posto protiv turske države“, navodno je na početku borbe PKK-a rekao Öcalan)...

- Raspad Jugoslavije je prilično utjecao na turski politički život. Nacionalisti su ga koristili da bi raspirivali strahove od podjele Turske i argumentaciju protiv prava Kurda i ostalih, kaže Akincilar. Postoji još jedna zanimljiva paralela: i nekadašnje jugoslavensko samoupravljanje i Öcalanov sadašnji – doduše, prilično mutni - projekt „demokratskog konfederalizma“ nacrt su ostvarenja društva s onu stranu države, pri tom u zajednici naroda. Istaknuo je još dvije stvari: „Mora se priznati da AKP i Erdoğan, što se mirovnog procesa tiče, nemaju lagan zadatak. Desetljećima se turski narod podjarivalo šovinizmom“. Te potom: „Ako razgovaramo o poginulim turskim vojnicima, nikada to nisu sinovi generala ili biznismena. Pogrebne povorke uvijek započinju ispred siromaških, neožbukanih ciglenih kuća...“.

Pitanje identiteta (ali i klase) u našoj je priči i do sada bilo bitno; ipak, u Dijarbakıru postoje ljudi koje taj problem mori čak još dramatičnije.

- Voljela bih nositi žensku odjeću. To je moj identitet. No moram šutjeti; diskriminacija je ovdje sveprisutna. Kada je moja teta obavijestila moju obitelj da se nalazim s muškarcima, zaključali su me tjedan dana u sobu, kaže nam visoka, koščata i pomalo bradata pojava. Loren je, naime, transrodna osoba; u još uvijek patrijahalnom kraju njen život često naliči na pakao.

- LGBT osobe se uglavnom ne izjašnjavaju otvoreno. Boje se da će njihove obitelji prekinuti svaku vezu s njima. Naše obitelji vrlo su povezane, pa je to gotovo kao da vam završi život. Prije godinu dana otac i ujak ubili su mladića za kojeg se znalo da je gej, kaže nam Lorenin drug Şinow. Ipak, oboje se slažu da je situacija bolja nego li prije deset godina – i tvrde da je to zasluga PKK-a i BDP-a.

- Imam homoseksualne prijatelje koji su otišli u gerilce. PKK ih posve prihvaća, čak i ovdje možete na prosvjedima vidjeti zajedno zastave PKK i one LGBT zajednice, dodaje Şinow. Lorenin otac zatvoren je zbog veza s gerilcima; prilikom posljednjeg posjeta sam je počeo pričati o borbi za LGBT prava. „Nikad mu nisam rekla za moj identitet“, kaže, „ali mislim da je sam shvatio...“.

Ovaj kraj često je okrutan i prema ženama. Još uvijek se događaju tzv. „ubojstva iz časti“ djevojaka koje su, u stvarnosti ili u nečijoj glavi, prekršile stroga moralna pravila. Slične pojave češće su što je neki grad religiozniji; gerila je tako izlaz i mnogim curama. Razmišljamo o razgovoru s Akincilarom; jedna oružana formacija, koja je ubijala civile i izvršavala djela terorističkog karaktera, u isto je vrijeme pokretač emancipacije!... Stvarnost stvarno nije crno-bijela.

Od svih čuda koje smo u Diyarbakıru vidjeli, veće se ipak desilo nakon našeg odlaska: baš ovdje su 20. studenog Erdoğan i Masud Barzani, predsjednik (točnije rečeno - gazda) iračkog Kurdistana, pred desetinama tisuća ljudi i pod turskim i kurdskim zastavama, na kurdskom i turskom jeziku poručili da su njihovi narodi braća. „Da je to neki turski nacionalist sanjao, dugo se od te noćne more ne bi oporavio“, napisao je ugledni turski novinar Cangiz Candar. AKP se doima kao višeslojna stranka: tisuće Kurda zatvoreno je upravo za njene vlasti, no ako mirovni proces uspije – čak i ako pretpostavimo da sve radi iz dnevnopolitičkih ili taktičkih razloga – Erdoğanove zasluge bit će velike. Čuda se ipak događaju teško i postepeno: u prosincu su u Yüksekovoj ubijena dva prosvjednika, u Dijarbakıru je u masovnom nasilju ranjeno deset ljudi, a PKK je odmah, osvete radi, oteo četiri turska regruta. I sutradan ih oslobodio: mučno i s puno igara živaca, mirovni proces ide dalje. Öcalan je iz zatvora poručio da će čekati do proljeća.

Krećemo prema graničnom prijelazu. Deset sati putovanja, potom poraz: zeznuli smo nešto s papirima, deportiraju nas natrag. Vozač koji nas je poveo natrag u Tursku, bolje rečeno, policija ga je nažicala da nas poveze - inače samodeklarirani ljubitelj Sadama Huseina - poklanja nam limenku viskija Black Stallion. Možda zbog našeg depresivno-očajnog izgleda, možda zbog toga što smo mu mi te limenke (i par šteka) pomogli prošvercati preko grane? U svako slučaju, ispijamo taj viski punjen u Iraku, provincija Niniva. Dolazi autobus, od umora i muke tonemo u san. Eto nas opet - prljavih i umornih – u Kentu; gazda nas već pomalo i zajebava.

Zovemo sve kontakte koje imamo ne bi li sredili te vize, trulimo u hotelu danima bez imalo volje za rad. Na trenutak smo poželjeli otići natrag, daleko od svih mučnih priča. Otvaram novine: u 2013. u Hrvatskoj su do listopada zabilježena 41 anti-srpska ispada. Čudesna je to zemlja. Ili, posve obična. Razbijaju se ploče na drugom pismu; multipismenost, dakle, kao zločin. Ustavno se diskriminiraju drugi i drugačiji, čiji život ponekad sliči na pakao, ili bi mnogi barem htjeli da sliči. U „egzotičnim“ krajevima, slušajući „bizarne“ i neobične priče lako se uljuljkati u vlastitu superiornost, no možda je najveća kvaliteta putovanja to da shvatiš univerzalnu prisutnost šovinizma, represije i eksploatacije. Dosta filozofiranja. Stigle su vize, ovaj put prelazimo granicu. Dalje, prema Erbilu.