Lijep je običaj da gradovi imena svojih ulica nazivaju po drugim gradovima. Tako je i Zagreb ulicu koja spaja Frankopansku s Trgom Petra Preradovića počastio imenom Varšave. U vrijeme kada je ta ulica dobila ime, a mislim da se to zbilo još prije Drugoga svjetskog rata, nitko nije mogao znati da će i taj nomen imati svoj omen. Simbolika se otima volji, namjeri i razumu. Simbolika je strpljiva i čeka svoj trenutak. Varšava je razarana u rujnu 1939. kada je Treći Reich na njezinom tkivu prvi puta u povijesti ratova i gradova provjeravao stravični kumulativni učinak topništva i zrakoplovstva. Dok je trajala opsada i dok nije umuknuo, Radio Varšava emitirao je bez prestanka poljsku himnu koja se pjeva na melodiju 'Hej Slaveni' uz tekst 'Još Poljska nije propala dok mi živimo', što upadljivo nalikuje hrvatskoj budnici. Ostaci razorenog grada sravnjeni su za zemljom u kolovozu 1944. kada su bande esesovaca u krvi ugušile ustanak poljskih antifašista.

Grad je mjesto gdje se udobno živi, gdje se trguje, razmišlja, odlazi u kavane, gdje čovjek uživa u svojoj anonimnosti i individualitetu, slobodan od seoske znatiželje i loše kanalizacije, mjesto gdje pojedinac slobodnim izborom odustaje od mirisa staje da bi izabrao miris benzina i gdje mu blagodat asfalta dozvoljava da cipelom poljubi tlo umjesto da tone u žitko blato. Gradovi su zato uvijek trpjeli u vječnom sukobu Dobra i Zla. Razaranjem gradova razarao se jedan životni stil, jedan pogled na svijet, razaralo se stanište slobode, šetnje, kontemplacije i nenadanog ljubavnog susreta u tramvaju. Stanište u kojem odsustvo narodne nošnje dokida različitost kolektiviteta i otvara prostor za različitost individua – svake individue ponaosob.

Jedan te isti životni stil, pogled na svijet, mentalni sklop, mentalitet, jedan te isti filozofem ili ideologem, jedna te ista težnja vodi svoj vječni rat protiv gradova, ponekad topništvom, ponekad urbanističkim kretenizmom i svejedno je želi li pretvoriti grad u ruševine ili u betonsku nakazu bez drvoreda. U konačnici, i uzroci i posljedice su isti: život postaje nemoguć ili se životu oduzima dostojanstvo, što opet znači da život postaje nemoguć.

PROSVJED KOJI JE ZAKASNIO 20 GODINA

Ono jedino bitno u 'varšavskom' slučaju jest pitanje kako se moglo dogoditi da u gradu gdje je Izidor Kršnjavi gradio monumentalna zdanja, Milan Lenuci osmislio Potkovu, a Većeslav Holjevac širokim avenijama i mostovima krenuo u osvajanje savskih obala, nekome uopće padne na pamet izgradnja arhitektonske i urbanističke Rugobe. Nije problem u zamršenim odnosima gradskih vlasti i investitora, pa možda ni u samim gradskim vlastima ili u samom investitoru. Problem je u tome da je čitav zaplet uopće bio moguć, i u tome da je bio moguć zato što su i gradske vlasti i investitor i njihovi odnosi i njihove garaže tek posljedica jednog vremena, jednog životnog stila i jednog mentaliteta u kojem i po kojem su bile moguće neusporedivo gore stvari, kako sa stanovišta urbanog načina života, pa tako i sa stanovišta urbanizma. Kada je moguće sve i svašta, onda je lako ozakoniti sve i svašta i sakriti se u hladu monumentalne palače Vladavine Prava i Pravne Države. To je najbolniji dio priče, ali i ta bol tek je posljedica jednog Stanja koje traje već dvadesetak godina.

Onog trenutka kada se netko usudio pomisliti da u Varšavskoj ulici treba sjeći stabla i unakaziti je garažom i kada na to košmarno snoviđenje nije odmahnuo rukom nego je krenuo u realizaciju i pritom se osjećao potpuno ugodno, vjerojatno u adrenalinskom zanosu zbog novog poslovnog poduhvata, tada je sve počelo. Naime, počelo je kada je postalo moguće da takva bedastoća ne bude skandalozna i da se, štoviše, sasvim slikovito uklopi u kliničku sliku jednog stanja, kao jedan od sporednih simptoma. ' Slučaj varšavska' već je ušao u povijest, ali tek kao epizoda u priči o jednom sveopćem moralnom i intelektualnom (pa i materijalnom) bankrotu.

Otud i tolika nervoza kod prosvjednika. Oni više ili manje podsvjesno znaju da su zakasnili čitavih dvadeset godina. Dakako, nikad nije kasno i čitav slučaj je koristan za njegovanje građanske i demokratske kulture. Otud i nelagoda na licima policajaca koji kao državni službenici nemaju izbora nego da rade svoj nezahvalni posao što god mislili o tome. Otud i pretjerana reakcija onih koji su izdali naredbu da se krene u uhićenja jer – više ili manje podsvjesno – znaju da je riječ o obrani jednog, od samog početka, pogrešno zamišljenog Poretka.

No kakav je, takav je, Poredak je tu. Građanima ostaje da ga popravljaju svojom građanskom hrabrošću i demokratskom sviješću. Demokracija je spora, ali kao i simbolika, demokracija je strpljiva i čeka svoj trenutak. U čemu ima simbolike. Ako prosvjednici izgube bitku i ako pobijedi investitor, možda poraz ne bude uzaludan. Treba vjerovati da se neka nova skandalozna zamisao bilo koje vrste više neće provoditi s onakvom drskom lakoćom kao što je to bilo do sada i da će bilo kakvo djelovanje protiv gradova i građana ubuduće naići na otpor. Prosvjednici u toj nadi trebaju prepoznati svoju pobjedu, ali više ne smiju kasniti.