Kriza je započela 2008. kao financijska, koja se zatim pretvorila u gospodarsku s najvećom recesijom od 1945. godine, a ove godine pojedine članice su prisiljene na drastične mjere štednje zbog golemog proračunskog deficita i javnoga duga, što može dovesti do socijalne i političke krize.

Euro, zajednička valuta koju dijeli 16, a od sljedeće godine 17 zemalja članica, našla se pod udarom spekulativnih napada čije su prve žrtve Grčka i Irska, a strahuje se da bi sljedeće žrtve mogle biti Portugal i Španjolska, a ni Italija, Belgija, čak ni Francuska ne mogu biti bezbrižne.

'Svi moramo djelovati usklađeno kako bismo omogućili euru da preživi. Jer ako ne preživi euro zona, neće preživjeti ni Europska unija', dramatično je, sredinom studenoga, upozorio predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy.

Čelnici zemalja članica EU-a na svom posljednjem ovogodišnjem summitu 16. i 17. prosinca u posebnoj izjavi istaknuli su da su 'spremni učiniti sve što je potrebno kako bi sačuvali stabilnost euro zone u cjelini'.

'Euro jest i ostat će središnja točka europskih integracija', istaknuli su čelnici. Usprkos početnim oklijevanjima, čelnici EU-a su se u svibnju složili da priskoče u pomoć Grčkoj, koja se našla u situaciji da ne može financirati svoje dugove na financijskim tržištima. Ministri financija zemalja članica euro zone donijeli su 2. svibnja na izvanrednom sastanku u Bruxellesu odluku o aktiviranju paketa pomoći Grčkoj u visini od 110 milijarda eura za sljedeće tri godine. Od tih 110 milijarda, 80 su osigurale zemlje članice, a 30 milijarda Međunarodni monetarni fond.

No to nije bilo dovoljno da se financijska tržišta smire, stoga su zemlje članice osam dana kasnije, 10. svibnja dogovorile uspostavu sigurnosne mreže za pomoć zemljama euro zone koje su nađu u poteškoćama. Ta sigurnosna mreža sastoji se od Mehanizma za europsku financijsku stabilnost (EFSM), koji omogućuje Europskoj komisiji da se na tržištu zaduži do 60 milijarda eura koje može proslijediti zemljama u krizi, te Fondom za europsku financijsku stabilnost (ESFS), koji se sastoji od jamstava država članica eurozone u visini od 440 milijarda eura. Tim iznosima treba dodati sudjelovanje Medunarodnog monetarnog fonda s 250 milijarda eura, što je ukupno 750 milijarda eura.

Krajem studenoga, Irska je zatražila pomoć od EU-a i odobreno joj je 85 milijarda eura. Problem s kriznim mehanizmima je u tome što su privremenog karaktera, čiji vijek istječe u lipnju 2013. godine. Moralo se ići na privremena rješenja jer Ugovor o Europskoj uniji ne predviđa mogućnost međusobne financijske pomoći osim u izvanrednim okolnostima.

Njemačka je jasno dala do znanja da će se ti fondovi nakon tri godine morati ugasiti i da je za trajni krizni mehanizam potrebno promijeniti Lisabonski ugovor. I ta je ideja u početku naišla na veliki otpor, što je razumljivo ako se ima u vidu koliko je problema bilo da se prvo dogovori, a onda i ratificira Lisabonski ugovor. No otpor nije dugo trajao i na zadnjem ovogodišnjem summitu dogovorena je promjena Lisabonskog ugovora, kojom se stvara pravna podloga da EU od sredine 2013. dobije Europski stabilizacijski mehanizam (ESM), europsku inačicu Međunarodnog monetarnog fonda.

Najvažnija i najdalekosežnija odredba novog mehanizma sastoji se od toga da će privatni vjerovnici snositi dio tereta ako je neka zemlja prisiljena restrukturirati svoje dugove, što je eufemizam za bankrot. Na tome je najviše ustrajala Njemačka, tvrdeći da ne mogu samo porezni obveznici snositi posljedice, dok privatni vjerovnici, koji dobro zarađuju posuđivanjem novca državama, ne snose gotovo nikakav rizik.

Osim toga, to je i način da se zemlje članice natjera na financijsku disciplinu, na čemu inzistira Njemačka, jer će vjerovnici početi više paziti kome će i pod kakvim uvjetima posuđivati novac. Primjerice, Grčka se na financijskim tržištima godinama zaduživala skoro pod istim uvjetima kao i Njemačka, koristeći se činjenicom da imaju zajedničku valutu, što joj je omogućilo da živi na kredit s posljedicama koje danas vidimo.

Počeci sadašnje krize u zapadnoj Europi stariji su od eura. Od 70-tih godina javni dug je lagano i postupno rastao i tada se počelo živjeti na kredit nakon što je završilo razdoblje velikog rasta.

Rijetki su primjećivali da kriza polako dolazi i tek nakon 15. rujna 2008. godine kada je bankrotirala američka investicijska banka Lehman Brothers stanje se naglo pogoršava. Da bi spasile bankarski sustav, države su bile prisiljene u njih upumpati stotine milijardi eura koje su posudile na financijskim tržištima. To dovodi do eksplozije proračunskih deficita, u Irskoj je narastao na 32 posto BDP-a, što je više od deset puta od dopuštenog limita. U nešto više od dvije godine državni dugovi porasli su između 20 i 30 posto.

Tijekom 2008. i naročito 2009. naglo se počela povećavati razlika (engl. spread) između najnižih kamatnih stopa koje plaća Njemačka, čije se obveznice smatraju najsigurnijima na svijetu, i kamatnih stopa koje su vjerovnici tražili od rubnih zemalja euro zone. Primjerice, spread između Njemačke i Grčke iznosio je samo 20 bodova u prvoj polovici 2007. dok je u siječnju 2009. godine iznosio 244 boda.

Slabija, manje konkuretna gospodarstva, nakon uvođenja zajedničke europske valute dobila su prigodu da se jeftinije zadužuju. S druge strane, nedostatak konkurentnosti više nisu mogle riješavati devalvacijom vlastite valute, a istodobno novi krediti najčešće nisu korišteni za strukturne reforme. Njemačka je na vrijeme, još 2002. i 2003. godine započela s reformama, ograničavajući rast plaća, čime je njezino, ionako konkurentno gospodarstvo, postalo još konkurentnije. Danas Njemačka, nakon Kine najveći izvoznik na svijetu, 60 posto svoga izvoza plasira u zemlje Europske unije.

U takvim okolosima teško je imati monetarnu uniju, bez jedinstvene ili barem usklađene ekonomske i fiskalne politike.Stoga će sljedeće godine Njemačka i Francuska, koje ponovno nastoje biti motor EU-a, raditi na što većem približavanju ekonomskih i fiskalnih politika. Tijekom ove godine, uz dogovor o Europskom stabilizacijskom mehanizmu, koji je do jučer bio nezamisliv, pooštrena su i pravila u euro zoni s većom mogućnošću kažnjavanja prijestupnika. Jedna od novina je da će počevši od sljedeće godine, zemlje članice upoznavati Europsku komisiju s osnovnim obrisima nacionalnih proračuna prije nego što se o njima očituju nacionalni parlamenti, što se također smatra mini-revolucijom.

Sljedeće godine započinje rasprava o višegodišnjem proračunskom okviru za razdoblje 2014.-2020. i u toj raspravi mogle bi se na suprotnim stranama naći stare, bogatije i nove, siromašnije članice EU-a. Pet zemalja EU-a (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Finska i Nizozemska), svih pet više uplaćuje u zajednički proračun nego što iz njega dobiva, zatražile se u subotu da se europski proračun do 2020. godine može povećavati samo onoliko koliko iznosi stopa inflacije.

Taj su potez već žestoko napali predstavnici Europskog parlamenta, a sigurno se neće svidjeti novim članicama jer se iz europskog proračuna izdvajaju znatna sredstva za nerazvijene regije.

Financijska i gospodarska kriza, osim što nudi prigodu za novi kvalitativni skok u europskim integracijama, nosi i opasnost snižavanja socijalne zaštite i stečenih prava zbog drastičnih mjera štednje, a to može biti dovesti i do političkih kriza, jačanja radikalnih političkih opcija.