Dakle tek je na posljednjem suđenju presudom žalbenog vijeća utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata za nedjela počinjena u Bosni i Hercegovini, a čiji je vrh bio u Beogradu. Kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata, visoki dužnosnici srbijanske Službe državne sigurnosti Stanišić i Simatović krivi su za etničko čišćenje nesrpskog stanovništva u BiH i Hrvatskoj. Ostali sudionici su Slobodan Milošević, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan.

Haški sud, Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (IRMCT) i njegov prethodnik Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) bili su institucije zadužene za procesuiranje ratnih zločina počinjenih tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, a iako IRMCZ nastavlja djelovanje za zločine u Ruandi, njegova jugoslavenska sekcija zatvara vrata.

Haški sud je često tijekom svoga postojanja bio predmet kontroverzi. Pojedinci su ga hvalili zbog postizanja pravde i suočavanja s ratnim zločinima, a drugi kritizirali zbog navodne političke pristranosti ili neujednačene primjene prava. Bez obzira na različita stajališta, sud je osudio mnoge ratne zločince, među kojima su se našli visoki politički dužnosnici i vojne vođe, a posljednjom presudom i čelnici obavještajno-sigurnosnih službi.

Sud je imao značajan utjecaj na razvoj međunarodnog humanitarnog prava i pravde, ali se istodobno suočavao s problemima poput dugotrajnosti postupaka, nedostatka suradnje s nekim državama i izazova u prikupljanju dokaza. Suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću protegnulo se pune dvije dekade, počelo je 2003. godine, a ponovljeni proces, zaključno sa žalbenim postupkom, dovršen je 2023. godine.

Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove osnovan je da bi se nastavili nezavršeni postupci ICTY-ja i osiguralo da preostali optuženici budu izvedeni pred lice pravde. IRMCT će nastaviti s radom i nakon završetka žalbenog postupka za Stanišića i Simatovića.

Glavni haški tužitelj Serge Brammertz nakon presude Stanišiću i Simatoviću rekao je da će se, iako je ovo zadnja odluka ove vrste, rad još dugo nastaviti te da ima mnogo predmeta koji se tiču ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.

'Poseban problem je to što se osumnjičeni ne izručuju u susjedne zemlje i ima na stotine počinitelja zločina koji su u Srbiji ili Hrvatskoj u bijegu. Ne želimo da izbjegnu pravdi i nastavit ćemo podržavati naše kolege', poručio je Brammertz.

Osnovna svrha Haškog suda bila je postizanje pravde za žrtve ratnih zločina te osiguranje odgovornosti i kazne za počinitelja. Iako su sudovi suočeni s brojnim izazovima, njihov rad je barem donekle pridonio suočavanju s prošlošću i izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije.

Nakon zatvaranja bit će potrebno donijeti odluku o tome kako će biti zbrinuta opsežna arhiva stvorena tijekom 30 godina rada suda.

Na koncu, činjenica su da je 91 osoba osuđena na zatvorske kazne, dok ih je samo 18 oslobođeno optužbi nakon suđenja, ukazuje na to da je sud donio mnogo presuda koje su rezultirale kaznom za počinitelje ratnih zločina. U taj manji broj oslobođenih pred Haškim sudom spadaju i hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Trojac je bio osuđen za zločine počinjene tijekom operacije Oluja, što se u Hrvatskoj doživljavalo kao pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata te izjednačavanja agresora i žrtve. Oslobađajuća presuda Gotovini u Hrvatskoj je doživljena iznimno emotivno. Nijedan hrvatski dužnosnik pred Haškim sudom nije osuđen za ratne zločine, a Hrvatska je oslobođena sjene etničkog čišćenja srpske nacionalne manjine.

No do Stanišića i Simatovića u zadnjem suđenju nijedan visoki dužnosnik srbijanskog režima nije pravomoćno osuđen za sudjelovanje u ratu u Hrvatskoj i BiH, iako se sudilo i Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije i Savezne Republike Jugoslavije.

Iako je suđenje Miloševiću obuhvaćalo optužbe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, njegova smrt u pritvoru 2006. godine spriječila je donošenje pravomoćne presude.

Protiv 37 optuženih optužnica je povučena ili su umrli prije suđenja, što je povezano s izazovima s kojima se sud suočavao u prikupljanju dokaza i dovođenju optuženika pred lice pravde. Među osobama protiv kojih je podignuta optužnica, ali su umrli prije nego što je suđenje počelo, bio je i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko.

Prema navedenim informacijama, 59 osuđenih već je odslužilo kaznu, što je rezultat politike Haškog suda koja odobrava prijevremene izlaske iz zatvora poslije odsluženja dvije trećine kazne. Mnogi osuđenici su nakon izlaska iz zatvora dočekani kao heroji, a neki od njih - iako su se pokajali za zločine koje su počinili - nastavili su širiti međuetničku mržnju.

Haški sud donio je presude kojima je osudio i druge visoke dužnosnike i vojne zapovjednike za zločine počinjene tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Među najveće uspjehe svakako se može navesti to što je pred lice pravde uspio privesti i osuditi Ratka Mladića, bivšeg vojnog zapovjednika bosanskih Srba, i Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske, osuđenih za genocid i druge ratne zločine.

Jedna od najvažnijih i najdalekosežnijih odluka koje je donio Haški sud presuda je kojom je utvrđen genocid u Srebrenici, a za koji su bili odgovorni pripadnici vojske bosanskih Srba.

Nekažnjavanje političkog vrha Srbije i Jugoslavenske narodne armije (JNA) jedna je od glavnih kritika koje su upućene Haškom sudu. Odsutnost pravomoćnih presuda protiv visokih dužnosnika, kao što je Veljko Kadijević, bivši ministar obrane Jugoslavije i glavni zapovjednik JNA tijekom rata u Hrvatskoj, često se spominje kao propust tog suda.

Neki kritičari tvrde da je bila prisutna politička dimenzija suđenja te da nije postignuta jednakost u procesuiranju svih odgovornih strana.

Jedan od najšokantnijih trenutaka u povijesti Haškog suda bio je kada je Slobodan Praljak, bivši visoki dužnosnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), ispio otrov u sudnici nakon što mu je žalbeno vijeće potvrdilo kaznu zatvora. Incident s Praljkom izazvao je veliku pažnju i emotivne reakcije javnosti.

Za Hrvatsku svakako najnepovoljnija odluka Haškog suda je presuda šestorici čelnika Herceg-Bosne. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni su kao dio zajedničkog zločinačkog pothvata čiji je cilj bilo etničko čišćenje dijela teritorija Bosne i Hercegovine pod nadzorom bosanskohercegovačkih Hrvata te njegovo pripojenje Hrvatskoj. U presudi se navodi da se vrh zločinačkog poduhvata nalazio u Zagrebu na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Hrvatska je u početku bila skeptična prema nadležnosti Haškog suda za suđenje za ratne zločine počinjene na njezinom tlu, tvrdeći da ima nadležnost isključivo za procesuiranje zločina koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini. Međutim vlada Ivice Račana kasnije je priznala nadležnost Haškog suda za suđenje za operacije Bljesak i Oluja.

Za zločine u Hrvatskoj pred Haškim sudom osuđeno je šestero Srba na ukupno 92 i pol godine zatvora. Najveću kaznu, 35 godina zatvora, dobio je nekadašnji predsjednik samoproglašene, tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) Milan Martić zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja običaja ili prava ratovanja, uključujući progon, ubojstva, mučenja, deportacije i napade na civile, kao i za raketne napade na Zagreb. Sud je utvrdio da je Martić sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem osnivanja ujedinjenog srpskog teritorija nasilnim uklanjanjem nesrpskog stanovništva s područja pod njegovom kontrolom.

Osim Martića, za zločine u Hrvatskoj osuđeni su predsjednik i premijer RSK Milan Babić na 13 godina zatvora, glavni zapovjednik vojske pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Mrkšić na 20 godina zatvora, major JNA Veselin Šljivančanin na 10 godina zatvora zbog masakra na Ovčari, general pukovnik JNA Pavle Strugar na 7,5 godina zatvora i admiral Miodrag Jokić na sedam godina zatvora zbog napada na Dubrovnik. Šljivančanin je prvi i jedini osuđenik koji je uspio umanjiti kaznu nakon zahtjeva za revizijom pravomoćne presude te mu je ona smanjena sa 17 na deset godina zatvora. Nakon odsluženja kazne je drag gost na događanjima koja organizira Srpska napredna stranka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Vođa pobunjenih Srba iz istočne Slavonije Goran Hadžić i ratni gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović preminuli su prije nego što su dočekali kraj suđenja.

Vojislav Šešelj je jedini ratni zločinac koji je osuđen za zločine počinjene na teritoriju Srbije, točnije za progon i deportaciju Hrvata iz Vojvodine.

Jedina žena kojoj je sudio Haški sud bila je nekadašnja predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić.

Značajan korak naprijed Haški sud je napravio nakon što je prvi put u povijesti utvrđeno da se silovanje koristilo kao metoda ratovanja. Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković osuđeni su za silovanja i zlostavljanja počinjena 1992. u Foči na istoku BiH.

Bez obzira na zatvaranje Haškog suda, brojni ratni zločinci i dalje su na slobodi te se tužiteljstvo nada da će njihov progon biti nastavljen.