U novom timu predsjednika Ive Josipovića, okupljenim pod nazivom Vijeće za socijalnu pravdu, potkrala se bizarnost na koju svakako treba obratiti pažnju: u tom je vijeću među sindikalistima i Ivica Babić, šef Hrvatskog

liječničkog sindikata (HLS), a kao konzultantica za radno pravo imenovana je Dušanka Marinković Drača, pravnica koja je 2005. godine potpisala SSSH-ovu tužbu protiv Babića i Vlade zbog jedne od najvećih prevara u povijesti hrvatskog sindikalizma.

Govori li ova neobična situacija o nepomirljivim razlikama u shvaćanju socijalne pravde između barem dvoje članova Vijeća, nije toliko bitno u odnosu na samog Ivicu Babića, čiji je dugogodišnji sindikalni angažman obilježen izrazito negativnom percepcijom u javnosti.

U prvom redu zato što je Babić pokretač najnepopularnijeg sindikalnog bunta u povijesti Hrvatske, velikog liječničkog štrajka iz 2003. godine. Taj štrajk, formalno pokrenut radi poboljšanja materijalnih uvjeta rada za liječnike, nesumnjivo je većim dijelom bio odgovor na tadašnju koalicijsku politiku u zdravstvu koja je imala namjeru zaustaviti liječnike u nekontroliranom dvojnom radu u državnim i privatnim klinikama. Budući da je takvu praksu 1994. godine ozakonio ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang, Babić se neslužbeno smatrao Hebrangovim čovjekom, što je razvoj događaja potvrđivao, a njih dvojica uporno demantirali. No najvažnije je to što je štrajk liječnika dodatno osnažio negativnu percepciju liječničke profesije u Hrvatskoj, odnosno percepciju da se liječnici brinu samo o svojim plaćama, pa i po cijenu ugrožavanja zdravlja pacijenata. Mediji su gotovo konsenzusno prenosili takve stavove, a štrajk je na koncu zaustavljen uvođenjem radne obaveze pravdane procjenom da su se ugrozila prava i zdravlje bolesnika.

Čim je HDZ smijenio koaliciju s vlasti i Hebrang ponovno imenovan ministrom zdravstva, pristupilo se pregovorima oko novog granskog kolektivnog ugovora za javno zdravstvo, a Babić i Hebrang više su puta upozoravani da ne 'šuruju' i ne razmišljaju o posebnom strukovnom ugovoru za liječnike. Ta je priča kulminirala velikom aferom u prosincu 2004. godine: dva dana nakon što su svi hrvatski mediji na naslovnicama izvijestili o uspjehu pregovora, priloživši tome fotografije nasmiješenih sindikalnih čelnika kako se rukuju s Hebrangom, Savez samostalnih sindikata Hrvatske otkrio je da je istog dana u Vladi, ali ispod stola, potpisan i kolektivni ugovor za liječnike koji im jamči 75-postotno povećanje osnovice plaće do 2010. Na prevaru je isti tren reagirao bivši premijer Ivo Sanader, nakon čega je Vlada donijela odluku o stavljanju ugovora izvan snage, a Babić je opet zaprijetio štrajkom. Nekoliko mjeseci nakon što je SSSH podnio tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv Vlade RH i HLS-a, a koju je potpisala Marinković Drača, sud je odlučio da se kolektivni ugovor poništava.

Negativni publicitet Ivice Babića time je eskalirao, čemu je potpomogla i nikada demantirana, u mnogim medijima objavljena informacija da je 40 posto ratne vojne invalidnosti dobio zbog činjenice da se 1992. godine poskliznuo kad je izlazio iz sanitetskog vozila, što je navodno izazvalo oštećenje vida. Prema tadašnjem pravilniku o utvrđivanju postotka invalidnosti, čovjek s amputiranim prstima na jednoj nozi, primjerice, imao je pravo na 20-30 posto invalidnosti, a čovjek bez oka na 50 posto, no Babić nije bio zadovoljan s dodijeljenih 40 posto, pa je 1996. godine podnio zahtjev za utvrđivanje novog stupnja invalidnosti.

Babić je u Josipovićevo vijeće došao na prijedlog HURS-a, kojim je do ulaska u Sabor šefovao HDZ-ovac Boris Kunst. Predsjednikov izbor savjetnika u tri mjeseca njegovog mandata na Pantovčaku prečesto je bio povod javnoj kritici, a čak trojica (Pilsel, Mlinarić i Rakar) u kratkom su roku otišla s te funkcije.

Babić: Mi smo okupljeni kao kapi iz Cesarićevog 'Slapa'

Činjenicu da u Vijeću za socijalnu pravdu sjedi skupa s osobom koja je sastavila tužbu protiv HLS-a, Ivica Babić tumači pjesnički.

'Ne mogu ništa drugo, nego se sjetiti Cesarićevog 'Slapa' koji govori o nizu kapi koji čine jedan slap – dakle, kao pozitivan pokušaj da se od različitih pojedinaca, od kojih svaki misli isključivo svojom glavom, dobije jedna usklađena strategija koja će doprinijeti općem dobru i socijalnoj pravdi', tvrdi Babić.

Aferu s ratnim invaliditetom, tvrdi, nije nikada demantirao jer je 'revizija pokazala da je sve obavljeno po pozitivnim propisima'. Potvrdio je, međutim, da je ozljedu temeljem koje je postao invalid rata zadobio padom iz sanitetskog vozila.

Upitan za vezu s Andrijom Hebrangom, Babić se vratio na hrvatsku književnost.

'Nisam velik kao Krleža, ali se moram prisjetiti djela 'Moj obračun s njima' jer, znate, u dnevnopolitičke svrhe uvijek ću za lijeve biti desni, a za desne lijevi. S Hebrangom se nikada nisam sreo prije nego je postao ministar, osim jednom, kada sam razgovarao s predstavnicima mnogih stranaka', objašnjava Babić.