'Na prvi pogled naslovnice Tagesspiegela nekim je čitateljima od zaprepaštenja sigurno ispala iz ruke šalica jutarnje kavice' – komentirao je The Huffington Post nedavnu prvu stranicu inače uglednog berlinskog dnevnika. Razlog? Iznad krupnog naslova 'Kriza izbjeglica je prioritet' stajala je velika fotografija Adolfa Hitlera u vojnoj uniformi, s imigrantima koji tumaraju u pozadini.

Slikom Führera (glumac Oliver Masucci) i potpisom 'Opet on!', list je najavio premijeru (8. listopada) filmske verzije bestselera, komedije 'Gle tko se vratio' Timura Vermesa, u kojoj nacistički vođa uskrsne sedamdesetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i, zahvaljujući svemoći TV i interneta, ponovno osvaja simpatije masa.

Naslov se pak odnosio na tekst o Angeli Merkel koja je sve ovlasti u pitanjima i problemima izbjeglica prenijela iz ruku ministra unutarnjih poslova u ruke šefa njezina ureda Petera Altmaiera. No stranica je prelomljena tako da se naslov vizualno odnosio na sliku te časopis Stern pita osramoćeno uredništvo: 'Zar se Hitler stvarno vratio? Smatra li redakcija da bi on u budućnosti ponovno mogao dokazati svoje kvalitete vođe kao koordinator u rješavanju izbjegličkih problema'? Nakon što je i na mrežama ismijan, list je uputio javnosti šturu ispriku: 'Sranje, krivi spoj. Žao nam je.'  Film se tako nije bio ni zavrtio u kinima, a oko njega je već zakuhalo.

Debitantski roman novinara i publicista Vermesa bio je 2012. prava bomba, uzdrmavši ljevicu i desnicu, zelene i crne, ozbiljnu i estradnu kulturu satirom o tome kako je lako proturiti neku ideologiju, čak i onu o čijim se zastrašujućim posljedicama i danas govori s jezom. Još samo koju godinu ranije parodija o zločincu s brčićima u Njemačkoj je bila nezamisliva. Na temu Hitlera i nacizma snimljene su stotine filmova i dokumentaraca, a završne scene iz njemačkog trosatnog 'Pada' o posljednjim danima diktatora sa sjajnim njemačkim glumcem Brunom Ganzom u glavnoj ulozi, kada on urla na svoje suradnike u berlinskom bunkeru, na YouTubeu su korištene u različitim zemljama, pa i u nas, kao bezbroj urnebesnih parodija na sve moguće teme. Ali do izlaska Vermesove knjige, a sada i filma, Nijemci se nisu odvažili smijati čudovištu koje ih još uvijek proganja.

Je li etički dopušteno šaliti se s masovnim ubojicom, pitalo se nakon izlaska knjige, prodane u hipu u dva milijun primjeraka, prevedene na 41 jezik, prošle godine izašle i u nas (izdavač Fokus na hit), a sada ekranizirane u režiji Davida Wnendta. Za razliku od pisane verzije koja je izašla u vrijeme rasprava o rastućem neonacizmu u Njemačkoj, slabljenja valute i straha od inflacije, ova se filmska, samo tri godine kasnije, pojavila u doba izbjegličkoga vala praćenog porastom populističkih pokreta i rasističkih ispada. Film je stoga aktualiziran, pa se Hitler, bez rata, partije i Eve, sudara sa strancima koji tumaraju zemljom kako im drago, susreće hipstere, čudi ženi kancelarki, i to s licem žalosne vrbe, pametnim telefonima i sebićima, ali hipster Hitler brzo koristi nove medije za osvajanje masa, dobiva e-mail adresu i postaje preko noći popularna TV  zvijezda.

'Opet on' sadrži i dokumentarne scene u kojima se lažni Adolf, Oliver Masucci susreće na cesti s običnim građanima, uzgajivačima kućnih ljubimaca, turistima, poznatim facama, nogometnim navijačima, vatrogascima, mladim političarima, novinarima i neonacistima. Ljudi se smiju, zaustavljaju, relaksirano pozdravljaju, razgovaraju, diskutiraju o politici, poneki čak digne desnu ruku.

'Bio sam šokiran brzinom i lakoćom kojom se ljude može oduševiti pojavom Hitlera u njihovoj blizini', izjavio je za Berliner Zeitung redatelj Wnendt, čiji debitantski film 'Ratnica' iz 2012. govori o neonacističkoj sceni u Njemačkoj. Ratnicom je Wnendt gurnuo prst u ranu nacije, a sada je to ponovio ovom satirom, komentira film Berliner Morgenpost. I Mazucci kaže da je bio više nego iznenađen vidjevši koliko je prolaznika imalo potrebu s njim razgovarati i koliko ih se željelo izjadati Hitleru.
'Užasnula me brzina kojom sam dobivao povjerenje prolaznika', kaže Mazucci potvrđujući to masom od 25.000 hitlerovskih selfija tijekom snimanja.

Za one koji tvrde da 'nacistički diktator i ultradesničarska ideologija nisu nikada nestali', lažni Hitler djeluje 'poput katalizatora, pružajući uvid u njemački ambis'. Drugi su mišljenja da film pretjeruje sa strahom od nacizma. Osramoćeni Tagesspiegel pak tvrdi da film dokazuje sve veći interes za nacističko razdoblje njemačke povijesti, a Hitler postaje roba i pop zvijezda zbog brojnih studija, istraživanja, knjiga i publikacija o (ne)čovjeku koji je još jučer bio tabu tema.

Kada je prije trideset godina, 1985. na njemačkim malim ekranima prikazan dokumentarac 'Shoah' (na hebrejskom holokaust), Francuza Caudea Lanzmanna, 'epski film o najvećem zlu modernog doba' (The New York Times), njemačka je javnost bila šokirana otkrićem brutalne preciznosti kojom je Hitlerova mašinerija hladno, poput savršeno smišljenog projekta, organizirala provedbu 'konačnog rješenja' - transport žrtava iz raznih krajeva Europe i tehnologiju njihova pogubljenja u tri konclogora. Bio je to povod da se Nijemci, nakon godina mučne šutnje, zrelo i s mnogo javnih emocija suoče sa začetnikom tog užasa kojemu su nekada klicali milijuni.

Tri desetljeća nakon 'Shoaha', Hitler opet češće gostuje na velikim i malim ekranima, pa i RTL najavljuje još jednu seriju o njemu, budući da to 'predstavlja izuzetno zanimljivu i ujedno aktualnu materiju'. I jedan dokumentarac na američkoj TV-mreži History nedavno je tragao za dokazima da se Hitler nije ubio, nego je pobjegao u Južnu Ameriku. U vrijeme filmske premijere 'Opet on' tjednik Focus je ovih dana objavio deset spornih činjenica o Hitleru razglabajući o tome koje su od njih bile puka propaganda, a koje istina. Jedna od njih je da je bio vegetarijanac, jer je htio ostavljati dojam usamljenog asketa koji se žrtvuje za državu. Fokus dokazuje drukčije, pronašavši izjave nekog liječnika Hansa Schirmera koji je uoči Prvoga svjetskog rata od anonimnog crtača A. Hitlera kupio sličicu, a ovaj je zaradu odmah spiskao na bečke kobasice.

Tvrdilo se da je Hitler nakon Prvog svjetskog rata 1919. kruh svagdašnji zarađivao kao komunistički dužnosnik. Javno nije komunicirao samo dramatičnom dernjavom nego je mirnim, bezličnim glasom mogao govoriti o najgorim stvarima što dokazuje sačuvana radiosnimka jednog njegova razgovora o opsadi Staljingrada. Obožavao je Disneyjeve crtiće što potvrđuje dnevnik Josepha Goebbelsa u kojemu ovaj zapisuje da je šefu poklonio 12 filmića, a 'Führer se jako razveselio dobivenom blagu'. Hitler je bio narkić, uživao je sintetičku drogu, danas poznatu kao metamfetamin te kokain i pervitin, tvrdi se u nekoliko knjiga. U najnovijoj naslovljenoj 'Totalna opojnost', izašloj prošloga mjeseca, autor Norman Ohler tvrdi da je diktator uživao 82 vrste opojnih sredstava. Stara je tvrdnja da su ga pumpali spermom bika, da ga je mučilo nadimanje i da mu je smrdjelo iz usta, da je imao samo jedan testis, da mu je prva ljubav bila Stefanie Isak, židovskog podrijetla. Navodno je maštao o tome kako će je oteti i počiniti zajedničko samoubojstvo kao ultimativni dokaz uzajamne vječne ljubavi.

Konačno, godine 2000. u ruskom državnom arhivu otkrivena je kutijica s dijelom prostrijeljene lubanje nađene na mjestu Hitlerova samoubojstva za koju se smatralo da je njegova. Međutim, nakon analize, američki antropolog Nick Bellantoni utvrdio je da lubanja nedvojbeno pripada ženskoj osobi staroj između 20 i 40 godina, a prostrjelna je rupa premalena za kalibar revolvera koji je koristio Hitler.

Bilo kako bilo, Hitler je ponovno među Nijemcima, sada kao tragikomičan lik i snalažljivi manipulator. Kao knjiga, i film je smiješan, istovremeno zastrašujući. Gledajući ga, kažu neki, prolazi vas ili jeza ili grižnja savjesti.