Palestinski je formalni lider (njegov je mandat na čelu Palestinske samouprave davno istekao, a Hamas ga više i ne priznaje za predsjednika) trenutno pod snažnim pritiskom: s jedne su strane potpuno zamrznuti mirovni pregovori s Izraelom, s druge su konflikti s Hamasom oko formiranja prijelazne vlade, zatim je tu sukob u Siriji i konačno nedavni veliki prosvjedi Palestinaca koji su sve nezadovoljniji uvjetima života. U takvim bi okolnostima Abas trebao zatražiti da se status Palestinske samouprave podigne na razinu države nečlanice u svojstvu promatrača. Abas za takav zahtjev ima snažnu podršku arapskih zemalja, ali i mnogih drugih jer je prošlu godinu obilježio niz priznanja Palestine od strane južnoameričkih i nekih drugih zemalja. One su sve priznale Palestinu kao samostalnu zemlju u granicama prije rata 1967. godine i na tom je valu Abas prošle godine zatražio priznanje, ali Vijeće sigurnosti je ustuknulo pred snažnim američkim protivljenjem.

Ove je pak godine Abas najavio da bi se išlo samo na Opću skupštinu gdje nema veta, ali čije odluke nisu obvezujuće. U tom bi tijelu Palestinci mogli računati na podršku i na usvajanje rezolucije (protiv će biti SAD, Izrael i dio europskih država), ali pitanje je kad krenuti s tom inicijativom. Razdoblje prije američkih izbora nikako nije dobar trenutak jer bi Barack Obama mogao reagirati radikalno (kako ne bi dozvolio republikanskom kandidatu Mittu Romneyu da ga napadne za podilaženje Palestincima i okretanje leđa Izraelu) i zatvoriti financijsku slavinu koja je u ovom trenutku vitalna za opstanak vlasti na Zapadnoj obali. Jasno, i Izrael bi tada zaustavio dotok sredstava.

Palestinska pak iskustva bolno upozoravaju da u takvim situacijama arapske države i ne pokazuju baš preveliko razumijevanje i nisu sklone na dulje vrijeme ponuditi dostatnu financijsku pomoć. No nešto će morati poduzeti jer će inače kod kuće naići na novo nezadovoljstvo Palestinaca koji žele vidjeti neku akciju kako bi se njihov status promijenio.
Dok se dakle Abas nalazi u vrlo neugodnoj situaciji iz Izraela stižu potpuno novi glasovi. Ministar obrane Ehud Barak je tako u intervjuu iznio prijedlog da se Izraelci povuku s dijela Zapadne obale, ali da unutar svojih granica ostave najveća ondje izgrađena naselja i da tako Palestincima prepuste ostali teritorij kao što im je Ariel Šaron prije sedam godina prepustio pojas Gaze. Reakcija Palestinaca, koji traže da njihova država unutar dosadašnjih planova o uspostavljanju Palestine i Izraela mora biti unutar granica prije rata 1967. godine, bila je izuzetno burna. No u Izraelu ne predaju previše važnosti Barakovim izjavama jer ih tumače kao njegov ulazak u predizbornu kampanju. Naime, postoje informacije da bi izbori mogli biti održani već u siječnju, a ne u listopadu iduće godine. Netanyahu bi želio novi parlament i novu vladu kako bi dobio još snažniju političku osnovu s koje bi gradio politiku prema Iranu i njegovom nuklearnom programu, a možda i vojnom udaru.

Naime, nakon siječnja iduće godine i SAD će imati novu administraciju (bila ona Obamina ili Romneyeva). Bitno mirnije se također u ponedjeljak oglasio Dan Meridor, kako prenose agencije, prvi potpredsjednik izraelske vlade, član Netanyahuovog Likuda (ujedno i ministar za atomsku energiju). On je, očito i u ime Netanyahua, poručio Palestincima da im istupi u UN-u neće pomoći jer ne pokreću pozitivne procese na terenu te će ih stoga samo dovesti u još teži položaj. Jeruzalem dakle poručuje: vratite se pregovorima kako mi tražimo, bez preduvjeta i tada možemo početi raditi na formiranju dviju država (što je proces koji će svakako potrajati). Palestinci su pak rascijepljeni između Hamasa (koji nije prevelik zagovornik traženja priznanja u UN-u) i Fataha, bez novca i u lošem ekonomskom stanju, s većinskom podrškom međunarodne zajednice koja im zapravo ne znači gotovo ništa. Jer, velike su sile trenutno zainteresiranije za Siriju i Iran nego za Palestinu.