Želite li kćer ili sina? Svejedno, samo da je zdravo, odgovorit ćete uzbuđeno ako vas upitaju što bi vam bilo draže vidjeti na ultrazvuku, kada na zaslonu zatitraju prvi obrisi vašega čeda. Tako je u nas i u mnogim krajevima svijeta, ali ne i u dobrom dijelu Azije, poglavito u Kini i Indiji, čak i u nekim dijelovima Europe, gdje je obitelj bez muškog nasljednika ravno tragediji, a curica suvišan teret kojega se treba riješiti. Kako?

Evo priče. Mlada indijska liječnica Meeta Khurana, zaposlena u jednoj uglednoj klinici u New Delhiju, udala se za kolegu liječnika. Oboje su dobrog imovinskog stanja i sve je bilo dobro dok Meeta nije zatrudnjela - familija njezina muža očekivala je od snahe da im obavezno rodi nasljednika.

Kako doći do sina? U doba ultrazvuka jednostavno: trudnica ode na pregled da sazna spol djeteta i ako nije muško, proguta pilulu za prekid trudnoće (trošak od 5 do 8 eura), u bolnici je 'očiste' za 40 do 60 eura te čeka sljedeću trudnoću. Indijski zakon liječnicima zabranjuje otkrivanje spola fetusa, ali... Usput: velike firme poput General Electrica i Siemensa dodatno olakšavaju stvar nudeći super jeftine mobilne ultrazvučne aparate na solarnu energiju, koji lako mogu stići do zadnjega indijskog sela, pa jedan indijski demograf gorko zaključuje da se obitelji to više smanjuju, što su ultrazvučni aparati brojniji.

Odbivši utvrđivanje spola, snaha Meeta Khurana bila je tvrd orah. Željela je naprosto – dijete. Kad nije išlo drukčije, a znajući da je alergična na jaja, muž i svekrva podvalili su joj u hranu žumance da završi u bolnici i na ginekološkom pregledu. Plan je uspio, a na njihov užas utvrđeno je da žena ne nosi samo jednu, nego čak dvije djevojčice. Odbivši pobačaj, predložili su joj da se riješi barem jednog fetusa. Kada ni na to nije pristala, svekrva je Khuranu zatočila u kuću i izgladnjivala, muž ju je kao slučajno gurnuo niz stepenice ne bi li izazvao spontani pobačaj, a familija prijetila da će djecu nakon rođenja ionako zadaviti kao mačiće. Khurana je uspjela pobjeći roditeljima te je nakon rođenja djevojčica muža prijavila policiji. 'U čemu je problem?' pitao ju je policijski službenik i primijetio: 'Čovjek samo želi sina.'

Na prvo sudsko ročište čekala je četiri godine, uslijedila je sudska trakavica. Jedan sudac predložio je nagodbu: 150.000 eura u zamjenu za povlačenje tužbe. Neki drugi je mužu dao pravo posjećivanja djece, a mnogi rođaci, kolege i prijatelji okrenuli su joj leđa.

'Ako ja kao obrazovana osoba, k tomu liječnica, ne mogu izdržati pritisak, kako će to druge žene?' pitala je Meeta, odlučna da iznošenjem u javnost svoje nevolje pokrene druge trudnice na otpor selektivnom abortusu, zbog čega, prema procjeni francuskog demografa Christophera Guilmota s pariškog Istraživačkog instituta za razvoj (IRD), samo u Aziji od početka ovoga milenija pravo na život nije dobilo 117 milijuna ženskih fetusa.

Za slučaj Meethe Khurane saznala je i Oprah, dojurivši u New Delhi sa svojom TV-ekipom. Priča je na kraju više zaintrigirala zapadne medije, koji takve slučajeve plasiraju kao egzotični eksces s Dalekog istoka, nego domaću indijsku javnost, iako je bivši premijer Manmohan Singh još 2008. godine milijune nekažnjenih čedomorstava i ženskih fetusa koji završavaju u bolničkim kantama za smeće, nazvao 'nacionalnom sramotom'. Samo u razdoblju od 1991. do 2001. godine zbog selektivnih pobačaja u Indiji nije rođeno 12 milijuna djevojčica.

O svemu se šuti uglavnom zbog toga što je to posljedica bastardne kombinacije između patrijarhalnih običaja i azijatskog gospodarskog buma. U uvjetima rastućeg životnog standarda, rastuća srednja klasa nekadašnju tradicionalnu obitelj s puno djece danas prekraja po uzoru na industrijski razvijene sredine u minimalnu s jednim djetetom, ali pod uvjetom da je dijete muško. Suvremeni stil života podrazumijeva novo 'sveto trojstvo' – stan, auto i sina. Djevojčice su samo trošak, jer običaj traži da im date bogati miraz i svadbu, a u današnje doba još i skupo školovanje, što znači raspršiti novac, umjesto podići na noge samo jedno dijete koje će nastaviti lozu i kojemu u potrošačkom raju neće ništa faliti.

Da je tomu tako dokazuje izvješće UN-a iz 2010. koje najveći broj, čak 85 milijuna uništenih ženskih života u Indiji i Kini, prošloga desetljeća bilježi u vrijeme najvećeg ekonomskog buma, najviše u metropolama i najrazvijenijim sredinama, mahom među dobro ili bolje stojećima, čak i u najliberalnijoj saveznoj indijskoj državi Kerala na jugozapadu zemlje. U New Delhiju se zato danas na 1.000 dječaka rađa samo 860 djevojčica.
U Kini je demografski nered posljednjih 35 godina stvorila ona famozna politika jednog djeteta, napuštena tek prošle godine. Zbog nje je danas 400 milijuna stanovnika manje, ali je mnogo manje žena nego muškaraca. Trenutno je čak 13 milijuna dječaka više nego djevojčica mlađih od devet godina, zbog čega kineska Akademija društvenih znanosti predviđa da će 2020. godine ukupno nedostajati 30 do 40 milijuna Kineskinja u dobi od 10 do 29 godina starosti. Istodobno, u svijetu nikada nije bilo više mladih u životnoj dobi od 10 do 24 godine starosti nego što je danas, ali najviše ih je u Africi i računa se da će do kraja ovoga stoljeća svako treće dijete biti mali Afrikanac ili Arap.

Ženski fetusi se uništavaju i u Albaniji, Azerbejdžanu i Gruziji. U Armeniji je 2014. na stotinu djevojčica rođeno 114. dječaka, više nego u Kini. Iako to nitko javno ne priznaje, u nekim sredinama nema baš puno političke volje da se trend zaustavi, jer ratovi traže vojnike, a ratuje se.

Vijeće Europe je 2011. godine donijelo rezoluciju kojom osuđuje ciljane pobačaje, švicarska političarka Doris Stump upozorava na strašne posljedice kao što su trgovina ženama, prostitucija i obiteljsko nasilje. Spomenuti francuski demograf govori o opasnom 'maskuliniziranju' svijeta, dok kineski ekonomisti panično upozoravaju na manjak ženske radne snage i manjak – rodilja. Za naše pojmove zvuči nestvarno, ali mnogoljudnim Kinezima u industrijski najjačim područjima počinje doista ozbiljno nedostajati radne snage, dok nacija sve više stari, pa se računa da će za 20 godina Kina imati 300 milijuna umirovljenika, gotovo jednako kao SAD stanovnika, koje će trebati uzdržavati. Stoga se sada ohrabruju obitelji na drugo dijete i osuđuje 'politika muškog potomka', ali u najbogatijim gradovima poput Šangaja (s jednim ili nijednim djetetom po obitelji) demografska je slika slična onoj u Japanu, Njemačkoj, Sloveniji ili Hrvatskoj, koje se na UN-ovoj ljestvici nalaze na samom dnu po natalitetu.

Što to znači, najbolje pokazuje primjer Japana u kojemu tvrtki za proizvodnju pelena Unicharm ide bolje no ikada, unatoč gospodarskoj stagnaciji i unatoč tome što stanovništvo sve više stari. Ili, točnije, upravo zato što dramatično raste broj starih Japanaca. Naime, prošle, 2014. godine, Japan je bio prva zemlja u svijetu u kojoj je proizvedeno više pelena za odrasle nego za bebe.

Budući da se na UN-ovoj listi od 195 zemalja Hrvatska s devetoro rođenih na 100 stanovnika (razdoblje od 2005. do 2010.) našla na 187., a Japan sa 8.3 rođenih na 191. mjestu, Japancima ozbiljno pušemo za vratom. Nastavimo li tim tempom, i nama će uskoro trebati više pelena za odrasle nego za djecu, a nastavi li se u Aziji politika jednog djeteta i selektivni abortusi, i mnogoljudna Kina i Indija u ovom bi se stoljeću mogle pridružiti našemu društvu staraca u pelenama.