Hoće li se i sljedeće godine u Hrvatskoj obilježavati Dan antifašističke borbe kao blagdan? Ili će nova vlast promijeniti aktualna zakonska rješenja te će 22. lipnja postati radnim danom kakav je posljednji put bio 1990.? Hoćemo li za godinu dana Dan državnosti proslavljati i dalje 25. lipnja ili će nova parlamentarna većina odlučiti vratiti 30. svibnja kao državni blagdan? Kada se dogodine navrši četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti hoćemo li se i dalje baviti uspostavljanjem simbola zajedničkog identiteta ili ćemo napokon postići konsenzus oko toga na čemu se temelji suvremena hrvatska država i koje su neprijeporne vrijednosti hrvatskog društva sad već u drugom desetljeću 21. stoljeća? Slušajući i gledajući posljednjih dana trenutačno najutjecajnije političare na vlasti i u oporbi stječe se dojam da ova pitanja nisu retorička nego itekako sadržajna, a da se Hrvatska nalazi u svojevrsnu predustavnom stanju u kojem tek treba postići dogovor oko najviših vrednota ustavnog poretka i njihovih izvedenica u ustavnim i zakonskim normama. Gotovo nikad od 1990. i provedbe prvih demokratskih višestranačkih izbora naovamo Hrvatska nije djelovala tako podijeljenom i zapletenom u mrežu različito tumačene prošlosti. Što bliže, što dalje. I što je najvažnije, prošlost postaje dominantnom temom većine političkih razgovora u zemlji te će vrlo vjerojatno dominirati i izborima.

Ovakvo je stanje produkt upravo aktualne politike i njihovih nositelja bez obzira jesu li zasad na vlasti ili se vlasti nadaju. Analiziraju li se okolnosti i vodeće rasprave hrvatskih izbora od 1990. do danas na njima su prevladavale teme o sadašnjosti i budućnosti koliko god se prošlost koristila kao taktičko sredstvo. Tako se 1990. odlučivalo o hrvatskoj budućnosti u kontekstu skorog raspada Jugoslavije; birači su 1992. i poglavito 1995. dali povjerenje postojećoj vlasti u uvjetima rata i poraća; na izborima 2000. većina se birača odlučila za promjene u ime bolje budućnosti, dok je 2003. i 2007. pobijedila opcija koja je najuspješnije ponudila pokretanje zemlje. Napokon, i posljednja se smjena vlasti na izborima 2011. dogodila u kontekstu želje za značajno drukčijim smjerom. Na parlamentarnim izborima koji će se održati krajem 2015. ili početkom 2016. prošlost više neće biti samo taktika u pohodu na vlast ili u održavanju na njoj, nego strategija. I baš takva strategija već daje rezultate. Njome će se najviše okoristiti HDZ i SDP koji sve brže i više homogeniziraju vlastito biračko tijelo.

Pritom HDZ-u ide bolje jer nije na vlasti te ga birači ne krive za lošu situaciju u zemlji, ali SDP iz pozicije trenutačnog gubitnika može samo dobiti zaoštravajući retoriku prema glavnom političkom suparniku. To se najbolje vidjelo proteklih tjedan-dva u kojima su životno važne teme poput gospodarske situacije i obrazovanja zasjenjene odnosom prema Drugom svjetskom ratu i njegovim posljedicama. Tako najveći ratni sukob u povijesti čovječanstva postaje redoviti jocker iz rukava kad god treba skrenuti pozornost s pravih mogućnosti političara u zemlji. Oni možda ne znaju kako riješiti probleme svojih sugrađana danas, ali zato znaju kako iskoristiti ono što je bilo nekad davno. Možda će Tomislavu Karamarku uspjeti učvrstiti pobjedu pozivajući se na opasnost od Jugoslavena dvadeset i pet godina nakon njezina nestanka za što je inače 1991. glasovalo čak 94% hrvatskih birača, ali bi dugoročno više profitirao od jasnog programa kako u bližoj budućnosti ukloniti opasnost daljnje stagnacije u zemlji. Karamarkovo pozivanje na prošlost samo ide na ruku Zoranu Milanoviću koji također ima koristi od skretanja pažnje sa sadašnjosti. Ovako će se dvojica pretendenata na premijersku poziciju do 2020. u izbornoj kampanji puno sadržajnije baviti prilikama do 1990. nego li aktualnim neprilikama. Kada se već bave prošlošću mogu li čelnici dvije najjače političke stranke u zemlji barem postići konsenzus oko onoga što je neupitno za spomenute temeljne vrijednosti hrvatskog društva?

Iz današnje perspektive Ustav Republike Hrvatske iz 1990. u vrijednosnom smislu djeluje kao tekst ispred svog vremena kakav današnji naraštaj političara nikad ne bi sastavio. Jer se ni oko čega ne bi mogao dogovoriti u interesu svih. Od svojih izvorišnih osnova do najviših vrednota ustavnog poretka hrvatski temeljni pravno-politički akt uistinu daje smjerokaz na kakvim se osnovama treba i može graditi hrvatsko društvo. Jedna je od tih osnova i odnos prema Drugom svjetskom ratu, odnosno odluke Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske iz 1943. To je navedeno u tekstu Ustava za što je zaslužan i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman čiji se današnji nastavljači selektivno odnose prema njegovim odlukama vezanima uz ovu temu.

Kao član hrvatskoga antifašističkog pokreta i partizanski borac koji je ratovao protiv nacističkog i fašističkog okupatora Franjo Tuđman nije niti sumnjao na kakvim izvorišnim osnovama treba utemeljiti Hrvatsku nekoliko desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata. Bez obzira što su pobjednici u tom ratu i sami činili zločine. Ključno je pitanje koje su se političke ideje sukobile u tom ratu. Jedna je radila na brutalnom uništavanju cijelih rasa i naroda, a druga joj se suprotstavila ujedinivši demokratski zapad i komunistički istok. Da je pobijedila prva koju simbolizira i svastika na Poljudu Hrvatske jednostavno ne bi bilo. Sav prostor između Drave i Jadrana sustavno bi naselili isključivo oni koji udovoljavaju Hitlerovim rasnim zakonima. Ostali bi bili germanizirani, deportirani ili pobijeni u koncentracijskim logorima. Stoga bi svi koji s ovih prostora veličaju fašizam trebali pročitati te zakone i zaključiti koliko su nalik arijevcima. I dok je o takvim stvarima u demokratskim zemljama u Europi na čelu s Njemačkom odavno uspostavljen društveni konsenzus, a Drugi svjetski rat uistinu pripada prošlosti koju nitko odgovoran ne zaziva, u Hrvatskoj je problem što je 1945. jedan totalitarizam naslijedio drugi. I što su nositelji ideje koja je pobijedila u ratu tu ideju izjednačavali sa svojim režimom. Svatko politički odgovoran, osobito danas, vrlo lako može razlučiti ideju i manipulaciju njome. No, u Hrvatskoj jednostavno nema ni sluha ni talenta za takvo što. Zato će se sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj zahvaljujući tom ratu dobivati ili gubiti možda presudni glasovi na izborima. Jer puno je lakše manipulirati prošlošću nego li sadašnjošću kojoj su svi svjedoci.