Vjerojatno će se jednoga dana odrasli Geore Alexander Louis imati priliku detaljno informirati o tome kako je dočekan njegov dolazak na ovaj svijet, i teško je zamisliti da će biti oduševljen tolikim oduševljenjem koje je njegovo rođenje izazvalo. Jer, svjetski mediji te britanska i svjetska javnost euforično slave činjenicu da je još jedno ljudsko biće izručeno na (ne)milost anakronih, nehumanih tradicija, u svijet u kojemu se samim činom rođenja netko smatra boljim, plemenitijim i važnijim od bilo kojeg drugog čovjeka, u svijet rigidnih i često ridikuloznih rituala, čiju ispraznost nadmašuje jedino njihova skupoća. George Alexander Louis već je sada osuđen na život koji možda uopće neće biti po mjeri njegove ličnosti, i već sada mu je ponuđen zlatni kavez kao zamjena za ljudsku slobodu i odabir vlastita puta u životu.

Prije nego što je uopće rođen, George je izazvao medijsko ludilo što se najbolje vidjelo u kampiranju novinara ispred vrata bolnice u kojoj je ležala njegova majka. Takvom ponašanju se bez zadrške može zakačiti epitet 'lešinarski', s time da se u ovom slučaju nije komadalo mrtvo tijelo, nego se hranilo na još uvijek nerođenom djetetu. Onda smo mogli čitati o tome kako je rođenje bebe pomoglo britanskoj ekonomiji (kakva li je to ekonomija ako je spašava jedna beba?!) pa smo mogli čitati o ogromnom kladioničarskom biznisu i zaradi na račun toga kako će se dijete zvati, što je također jedan od gnjusnijih aspekata cijele ove gungule. Dakle, da bude jasno – tisuće odraslih ljudi su se kladile oko imena jednog djeteta, oko spola bebe, oko svega mogućeg što se tiče tog tada još nerođenog života, a sve to bi trebalo biti normalno i 'business as usual'. Nema sumnje da su se oko malog Georgea kladili i brojni roditelji koji bi vjerojatno s odbojnošću reagirali na slične pokušaje instrumentalizacije svoga potomstva, ali je valjda sve u redu ako je u pitanju beba princa i princeze.

Ništa čudnije nije bio ni kada su u medijima nakon Georgeova rođenja krenuli izljevi oduševljenja što je monstrumu monarhije izručeno još jedno ljudsko biće, pa se moglo čuti kako će biti divno što će bebi pelene mijenjati njegovi roditelji, što je inače velika reforma odgoja djece unutar britanske kraljevske obitelji zbog koje nariču sve guvernante svijeta. Nevjerojatan je to napredak – pelene da mijenjaju roditelji pa tko ne bi njime bio oduševljen?

Onda su krenule i ozbiljne analize ozbiljnih medija, poput Guardiana i Frankfurter Allgemeine Zeitunga, o tome hoće li George – trenutačno na trećem mjestu u redu za prijestolje – doista ikada postati kralj Ujedinjenog Kraljevstva ili će ostati samo 'princ projekcije', kako konstatira FAZ. Ne bi bilo loše iznijeti i stav da bi najbolja stvar za bebu Georgea bila da nikad kraljem ne postane, nego da sam odluči koji su njegovi ciljevi u životu, kakav posao želi raditi i može li se prošetati ulicom bez čopora paparazza u pozadini.

Naravno, nepostojeće su šanse da će George Alexander Louis ikada biti gladan u životu niti da će umrijeti od neke u osnovi smiješne bolesti, od koje svaki dan umiru djeca u siromašnijim dijelovima svijeta, čemu se nije poklonilo ni zrnce pažnje u odnosu na rođenje 'kraljevske bebe'. Možda mu nikada neće zasmetati dvorci u kojima živi jer neće imati ni priliku spoznati nešto drukčije i možda će jednog dana George Alexander Louis biti oduševljen što je konačno postao kralj i možda će uživati u tome što je navodno plemenite krvi (iako znanstvenici još nisu pronašli plava krvna zrnca!) i medijska zvijezda bez da je išta konkretno učinio kako bi to postao.

Bez obzira na to, ponajviše se treba nadati kako će beba George imati priliku spoznati da je najvažnije biti svoj i slobodan, a nikako u vlasništvo oronule tradicije pretvorene u medijski show za široke narodne mase i lutka na koncu prošlosti te tuđih očekivanja na koja u biti nemaju nikakvo pravo.

Zato malom Georgeu treba poželjeti da shvati, poput crne ovce britanske kraljevske obitelji Edwarda VIII. (inače sina Georgea V.), kako je biti kralj mnogo manje važno nego biti čovjek.