Dakle, ako nas ičemu uči povijest ovih prostora, regije, da ne kažemo Balkana, onda nas uči tome da, stupivši na ovo sveto tlo, možemo zaboraviti logiku. Ako malo zumiramo fokus, pa se usredotočimo samo na domovinu, jasno nam je da je osim logike ovdje i smisao izgubio svoj smisao, koliko god paradoksalno i bedasto to zvučalo. Na ovakav zaključak sasvim lako, čak i kao nepristran promatrač, može doći svatko tko se odluči na konzumiranje svakodnevice u ovoj zemlji, koja se pak u svojoj punini može doživjeti jedino konzumacijom medija, posebno onog najvažnijeg - javne televizije.

Ono što čovjek prvo mora shvatiti jest to da je obesmislenje smisla mukotrpan posao. Nije to vještina koja se uči preko noći, to nikako. Potrebne su godine i godine predanog rada, visinskih i nizinskih priprema, gomile propalih pokušaja kopanja različitih analnih kanala da bi se postao prvak u toj disciplini. Potrebno je donijeti bezbroj naizgled besmislenih odluka koje odmah bivaju zaboravljene i potisnute zgražanjem zbog nove, naizgled još besmislenije od one prethodne.

Katedrala duha nebrojeno je puta dokazala da je u disciplini obesmislenja smisla apsolutni šampion, što zapravo nije ni osobito čudno uz toliki trening. Prisjetimo se samo nekih vrhunskih, teško nadmašivih rezultata: recimo, Hloverkino imenovanje vršiteljicom dužnosti direktorice programa samo nekoliko tjedana nakon što ju je Vijeće HRT-a razriješilo dužnosti glavne urednice Informativnog programa zbog nesposobnosti objektivnog obavljanja posla, gotovo da je poetičan prikaz besmisla. Ipak, još je nekako ljepši u svojemu besmislu onaj potez uprave u kojemu je tristotinjak honorarnih suradnika uz otkaz dobilo i zabranu ulaska u ovaj hram slobodnog novinarstva, ne bi li se odmah nakon toga zaposlilo novu količinu sirotih 'cipelića' koji mjesecima neće dobiti honorar za svoj rad.

Obesmislenje smisla u punom sjaju

Mogli bismo tako nizati uspjehe ove institucije do posljednjeg genijalnog poteza koji ju je lansirao u sam vrh ove discipline: zabrane korištenja Facebooka i ostalih društvenih mreža zbog, kako navode donosioci ove odluke, boljeg iskorištavanja radnog vremena. Je li uopće potrebno naglasiti koliko je smiješno besmislen ovaj potez uprave jedne televizijske kuće koji je informaciju, tu najvažniju i najvredniju valutu suvremenog društva, a pogotovo suvremenog medija koji bez nje ne postoji, sveo na razinu pornografije? Jer, kako drukčije shvatiti odluku zbog koje novinari moraju gubiti vrijeme pretražujući portale u potrazi za vijestima koje su već filtrirane na jednom mjestu, nego kao malicioznu težnju da se novinari osujete u svome radu? Kome će, zaboga, jedan ravnatelj (doduše v.d., ali ipak) televizije prodati spiku da je u općem interesu da novinari ne gube vrijeme na Facebooku koji je odavno prestao biti poligon za frivolnu zabavu mlađarije i postao najvažniji medij današnjice, mjesto na kojemu se razmjenjuju informacije, ideje i mišljenja? I što je sljedeće što zaposlenici ove kuće mogu očekivati od svoje uprave? Možda scenarij u kojemu jedno jutro dolaze na posao i saznaju da im je zabranjeno guglanje, a možda pak, iz ove perspektive nimalo nevjerojatan kafkijanski zaplet, u kojemu na svojim radnim stolovima umjesto kompjutora zatiču pisaće mašine...

Da, obesmislenje smisla dovedeno je ovom odlukom uprave HRT-a na jednu sasvim novu razinu, onu u kojoj sve ove riječi postaju zapravo suvišnima i koja se najbolje može pokazati slikom koja, kao što dobro znamo, govori tisuću riječi. A ako je popraćena stihovima Svjetskog mega-cara, onda ne postoji nikakva mogućnost da itko ostane u zabludi i pomisli da je ovdje riječ o bilo čemu drugom negoli o najprimitivnijem obliku.