Početkom studenog 2015. Anđela i ja otputovale smo prvi put na Kubu, želeći uložiti dio sebe, svog vremena i sposobnosti za razvoj misije Zdenca na Kubi. Udruga Zdenac je na Kubi počela djelovati prije nešto više od godinu dana. Tako je u Marianau, vrlo siromašnom predgrađu Havane gdje živi većinsko afrokubansko stanovništvo, osnovana prva grupa domaćih volontera i pokrenut projekt rada s djecom i starcima. Isto je učinjeno na još četiri lokacije na Kubi: u gradu Matanzi, udaljenom oko 100 km od Havane, te u Palmiri, Elpidio Gomezu i Ciego Monteru, malim mjestima smještenim cca 250 km južnije od Havane, u pokrajini Cienfuegos.

Naša misija je ići onima koji žive na periferiji, zaboravljeni od društva i bližnjih, koji su zapušteni i potreban im je svaki oblik materijalne i duhovne pomoći. Dani na Kubi bili su ispunjeni mnogobrojnim aktivnostima i iako je kubanski način života pomalo usporen, nismo se dali usporiti. Radili smo punom parom posvetivši se radu s djecom kroz radionice Odgoja u solidarnosti, posjećujući starce koji su sami i doslovce gladni, a koje bismo posjećivali u njihovim kućama noseći im hranu, često zajedno s djecom. Osim toga smo na terenu pronalazili novu djecu ili starce kojima je potrebna pomoć, održavali smo sastanke i edukativno-duhovne seminare s kubanskim volonterima Zdenca, razgovarali i planirali s nadležnim biskupom u Cienfuegosu (pod čijim pokroviteljstvom djelujemo), kao i s predstavnicima Caritasa i ostalim humanitarnim organizacijama poput Cuba emprende. Dobar dio dana bio je posvećen i molitvi, zajedničkom razgovaranju i planiranju između nas volontera, uz puno radosti, pjesme, slavljenja.

Mene osobno, kao volontera, oduševilo je vidjeti djecu koja tako rado dolaze na radionice Zdenca da se redovito skupe već sat vremena prije početka. S njima se provode razni sadržaji poput ponavljanja školskog gradiva, kreativnih radionica izrade predmeta i crteža, radionica plesa, raznih igara, priča i molitava, kroz koje razvijaju svoje talente, samopouzdanje, uče o svojim i tuđim potrebama, uče biti solidarni.

Iako smo volontere i djecu u tim mjestima okupili prije manje od godinu dana, djeca već napreduju u ponašanju i učenju. Mnoga od njih dolaze iz obitelji u kojima su suočeni s nasiljem, alkoholizmom, prostitucijom, čak i ubojstvima, i treba im posvetiti puno pažnje, strpljenja i ljubavi. No i na njima se uočavaju promjene, otvoreniji su, sigurniji u sebe, poboljšali su učenje, pristojniji su u ponašanju, radosniji, spremniji pomoći drugima.

Sve to daje smisao onome što radimo, podstrek da ustrajemo, iako su promjene male i događaju se polako. Stvorila su se divna prijateljstva, povezanost s djecom, starcima i ostalima koje sam upoznala i susrela na Kubi. Postali su dio mene i mojih molitava. Po povratku u Hrvatsku preplavio me osjećaj zahvalnosti što živim tu gdje živim, u Lijepoj Našoj u kojoj imamo tolike blagodati o kojima Kubanci mogu samo sanjati! No pri srcu su mi svi ti ljudi koji žive u tolikoj neimaštini, materijalnoj i duhovnoj, i kojima se opet želim vratiti i donijeti im barem zrnce radosti, nade i Božje ljubavi, ispričala je Mirjana koja je, baš kao i Anđela, sigurna u to da im ovo nije bio posljednji boravak na Kubi u koju će se vratiti prvom prilikom.