Stvarno mi nije bila namjera stvoriti blagdanski antiklimaks, ali sudbina je htjela drukčije. Našao sam se s Tamiko i uz kuhano vino i adventski pretresao hrvatsko stanje uma iz rakursa Amerikanke, pravnice, majke dvoje djece, svježe razvedene iz braka s našim čovjekom. I dok se obitelji zbrajaju oko stolova u obiteljskoj idili, žena mi govori sljedeće: 'Kod vas je stvarno ogroman fokus na familiju. Konstantna komunikacija, nedjeljni ručkovi... Mogu se suživjeti s tim jer sam i sama odrasla u velikoj obitelji. Ali, kao žena, čim poželiš biti svoja, neovisna - e, to već ne može.'

Žena, majka, kraljica

Tamiko je došla živjeti u Hrvata 2004. Srela je svojeg bivšeg muža na faksu u New Yorku, on ju je dovukao ovamo, prigrlili su je u njegovoj obitelji. Ali bilo je malo čudno. Nisu razumjeli kako cura može biti neovisna i istovremeno sretna. Kako joj može pasti na pamet da ode solo van slušati neki dobar bend i popiti nešto s barskog šanka: 'Odmah sam bila integrirana u njegovu obitelj. Bila sam dio cjeline. Nije bilo previše prostora da budem svoja. Za svaku malu odluku pratila su me pitanja, zašto, gdje, kako, s kime? Previše praćenja. To me gušilo. Kada su nam djeca krenula u školu, poželjela sam više slobode i tu su stvari došle do zida.'

Uslijedio je razvod i mučan proces oko dobivanja skrbništva. Tamiko se još na početku veze dogovorila s bivšim da će se zajedno vratiti u Ameriku nakon desetak godina, međutim, njemu to više nije padalo na pamet: 'U Hrvatskoj me, između ostalog, držala misao da ćemo se jednog dana vratiti. Kada je došao taj čas i kada mi je muž rekao da mu ne pada na pamet vraćati se, shvatila sam da se to nikada neće dogoditi.' Krenula je racionalizacija - Hrvatska i nije tako loša zemlja za život.

Ozbiljni konformisti

I fakat. Ako gledaš elementarnu društvenu infrastrukturu, zdravstveno osiguranje, sigurnost, relativno male troškove života, zapravo smo sjajni, primjećuje Tamiko. Ono što brutalno nedostaje je nadgradnja. Mogućnosti: 'Ovdje imam puno više slobode nego da radim odvjetnički posao u New Yorku. Tu nemam nikakvu konkurenciju. Bavim se intelektualnim vlasništvom Hrvata koji posluju u SAD-u.' Sve pet, jasno. Ali postoji catch - idila ne dolazi besplatno - poslovni izazovi su manji. Manje je i svašta drugo.

Recimo, manje je ljudi koji sebe ne uzimaju previše ozbiljno. Koji se ne boje opustiti, rasplesati, napraviti nešto malo pomaknuto i kreativno: 'Ovdje dođeš nekome na večeru i svi se drže jako ozbiljno. Može stajati klavir u kutu i nitko ga neće taknuti. U SAD-u su ljudi spontaniji. Netko će uhvatiti taj klavir i početi pjevati. Drugi će napraviti nešto drugo. Kreativno ćemo se zabaviti. Bit ćemo malo blesavi, napraviti pogrešku, reći nešto krivo. Ovdje se konstantno priča o politici, svi je mrze, a nitko ne može ništa učiniti po tom pitanju. Kada bih prekinula situaciju riječima 'ajmo pustiti sad te stvari i zabaviti se',  dobivala bih odgovor da se takve stvari ne rade, da je to za tinejdžere.'

Saznajem da ako u Hrvatskoj želiš zaraditi lovu, moraš postati konformist. U SAD-u je još uvijek moguće raditi stvari koje voliš, biti svoj i živjeti od toga: 'Moja baka se, recimo, bavi softballom, varijantom bejzbola. Kada bismo se našli kao obitelj, prostori bi uvijek bili prepuni dima. Svi bi plesali. Čuvaš dijete u sebi živim. To ne vidiš kod ljudi u Hrvatskoj. Dijete je mrtvo. Odavno. Tužno, zapravo.' 

U ime pravosuđa, Crkve i škole - pomolimo se

Ne libi se Tamiko reći nam svašta. Školstvo nam je zastrašujuće. Sin joj je u osmom razredu, uči nekoliko jezika i gradivo je prenapuhano. Izabrao je fakultativno računarstvo umjesto vjeronauka. Kršćanka, žena je mislila da vjeronauk znači učenje o religijama. Dok joj napokon netko nije objasnio. Uči se katolicizam: 'To je hardcore indoktrinacija. Djeca koja ne pohađaju vjeronauk pod konstantnim su pritiskom. Uvijek moraš objašnjavati i ispričavati se nekome što ne vjeruješ u Isusa.' Užas, da, idemo na neke pozitivnije teme. Recimo, hrvatsko pravosuđe.

Hrvatski sudovi ne funkcioniraju. Jer da je drukčije, bilo bi više poštovanja za pravdu i pravičnost. Ovdje ne postoje konzekvence za ljude koji rade mimo zakona. Ako si mali poduzetnik ili individua, skoro pa je nemoguće očekivati pravdu. I treba ti gomila novca samo da pokreneš parnicu. U SAD-u, to je prilično jeftino', secira Tamiko našu pravnu državu i upoznaje me s činjenicom da je, prema hrvatskom zakonu, psovanje pred djecom kazneno djelo. Ne razumije.

Dvanaest godina u Hrvatskoj puno je za nekoga tko je odrastao u New Yorku. Toliko a Tamiko hvata svako slobodno vrijeme da uhvati malo njujorškog smoga. Barem jednom mjesečno. Što ne znači da joj Hrvatska nije utuvila neke drevne mudrosti. Kaže, naučila je biti opuštenija. Ne stresirati se oko svake sitnice. Nemati odgovor na svaki mogući problem. 'Život prije Hrvatske sastojao mi se od niza malih kriza. Morala sam naći rješenje za svaku situaciju. Forsirala sam stvari. Kontrolirala sve. Ovdje sam shvatila da koliko god želiš neke stvari da se dogode, one se neće dogoditi. Štoviše, tako ih možeš samo pogoršati. Stvari nekako i s vremenom dođu na svoje', dala joj je lekciju Hrvatska. 

Sviđa joj se i što smo daleko od američkog materijalizma. Utjehu još uvijek više tražimo u odnosima nego stvarima.