Kako je i sam ministar obrane Damir Krstičević više puta naglasio, ključni parametri za odabir novog čuvara našeg neba su, osim karakteristika i sposobnosti aviona, međudržavni sporazum, cijena i paket gospodarske suradnje, dodajući pritom kako je rok za nabavu letjelica 2020. godina, kada Hrvatska prvi put bude predsjedala Europskom unijom i kada će se slaviti 25. godišnjica Oluje.

Do 2020. godine na našem nebu trebala bi se pojaviti prva dva zrakoplova iz jedne od dviju ponuda, dok bi se idućih šest zrakoplova nabavilo godinu kasnije, a 2022. još četiri, čime bi se kompletirala lovačka eskadrila od ukupno dvanaest zrakoplova. Od toga bi njih 10 bili jednosjedna verzija, a preostala dva dvosjedi namijenjeni obuci pilota. No prije svega ministar Krstičević odabranu ponudu treba predstaviti saborskom Odboru za obranu koji daje svoje mišljenje, nakon čega bi premijer Andrej Plenković trebao potpisati konačnu odluku o tome što će Hrvatska kupiti.

Kako su otpala dvojica ponuđača, SAD i Grčka, prvi zbog paprene cijene, a drugi zbog neodgovarajuće ponude rabljenih letjelica, finalni okršaj se sveo na švedsku i izraelsku ponudu koja je, prema nekim insajderskim mišljenjima, unatoč činjenici da se radi o avionima starim 30 godina, ipak u prednosti. Ističući tehničke karakteristike, stručnjaci ističu da su oba aviona kvalitetan izbor kojim bi Hrvatska mogla podjednako obrambeno i tehnološki profitirati. No pritom treba dobro promisliti i ključne parametre koji se odnose na troškove održavanja, letne troškove te prateću infrastrukturu.

Najvažnije je naglasiti da MORH traži avion koji bi trebao biti okosnica lovačkog zrakoplovstva idućih trideset godina, što nije prednost izraelske ponude jer su u njoj rabljeni avioni stari upravo tri desetljeća. Izraelskoj ponudi ne ide u korist ni činjenica kako švedski suparnik u poslu stoljeća za Hrvatsku nudi avion čiji su letni troškovi za gotovo milijardu eura niži od onih koje bilježi izraelska modificirana verzija dugovječnog i poprilično rasprostranjenog F-16, koji bi pak prodao eskadrilu aviona po znatno nižoj cijeni od one za 12 primjeraka Gripena.

Izraelska ponuda je u prednosti gledajući naoružanje jer njihova modernizirana verzija naziva Barak (munja) može ponijeti dvostruko više naoružanja od Gripena, čija najnovija verzija u paketu MS20 s druge strane nudi napredan radar koji lovi mete manje od pola četvornih metara. Švedski zrakoplovi mogu se naoružati i protubrodskim raketama tipa RBS-15, kakve koriste topovnjače naše ratne mornarice, čime bi se dodatno dobilo na kompatibilnosti. Osim toga, Gripenova najnovija verzija posjeduje opciju auto fly up, što je svojevrsna verzija autopilota koji pomaže pri padu aviona, te komunikaciju zapovjedništava i pilota u realnom vremenu, ali i radar impresivnog dometa od čak 300 kilometara.

Izraelska verzija F-16 opremljena je topom 20mm M61 Vulcan u lijevom korijenu krila te s barem dva projektila kratkog dometa AIM-9 Sidewinder na nosačima što se nalaze na vrhu oba krila. Ispod svakog krila su tri podvjesne točke na kojima se može nositi širok raspon projektila zrak-zrak i zrak-zemlja te nenavođenih raketa i bombi, uključujući pametne bombe. Tu je i kapljičast oblik pilotske kabine bez okvira u vidnom polju radi bolje preglednosti, upravljačka palica na desnoj strani radi lakšeg upravljanja pod velikim G-silama i sjedalo nagnuto unazad kako bi ih pilot lakše podnosio. Sve to čini ga jeftinom okosnicom ratnog zrakoplovstva koja upotrebom napredne elektronike i aerodinamičnih rješenja čini vrlo pokretljiv i podjednako uspješan dnevno-noćni lovac.

Švedska ponuda aviona, koji je zapravo 'tri u jedan', što govori i njegova skraćenica JAS (Jakt, Attack och Spaning), što bi se moglo prevesti kao: lov, napad i izviđanje, u prednosti je pred izraelskom i što se tiče prateće infrastrukture jer Gripenu je dovoljna pista od 800 metara te je prilagođen posebno teškim zimskim uvjetima djelovanja i održavanja, ali i korištenju raznih improviziranih uzletno-sletnih staza, što eskadrilu čini mobilnijom i fleksibilnijom, za razliku od F-16 koji zahtijeva znatno veću infrastrukturu.

U utrci za hrvatsku naklonost ponuda švedskog giganta SAAB je u dvostrukoj prednosti kad je u pitanju prosječan broj sati korištenja prije kvarova, potom u broju sati popravaka u odnosu na sate leta, prosječnom vremenu potrebnom za uklanjanje kvara te frapantnoj činjenici kako je za zamjenu motora Gripena potreban tek jedan sat, za razliku od modela F-16, čija zamjena traje puna dva dana.

S druge pak strane Gripen još uvijek nije imao priliku iskazati se na bojnom polju, za razliku od izraelskih F-16 koji su gotovo stalno u bojnom pogonu i koji se u bliskoj zračnoj borbi naveliko oslanjaju na sustav upravljanja fly-by-wire (FBW), zbog čega su ih u početku zvali 'električni mlažnjak'.

U borbi za naklonost imat će i dodatne okolnosti koje nisu izravno vezane za sama tehnička svojstva zrakoplova, a to je, primjerice, najava iz Švedske prema kojoj bi nevezano za kupnju Gripena Šveđani financirali gradnju istraživačkog centra Saaba i Ericsson Nikole Tesle, kao i Znanstvenog parka, te surađivali sa zagrebačkim Fakultetom elektrotehnike i računarstva. Time bi se ostvario transfer tehnologija, osobito kad je riječ o proizvodnji rezervnih dijelova ili primjerice održavanja simulatora leta, čime se nudi velika mogućnost industrijske suradnje.

Pritom valja napomenuti kako u tom slučaju nije riječ o neizravnom offset programu, jer on prema uredbi Europske komisije više nije dopušten, pa samim time više nije moguće uz kupnju aviona vezivati otvaranje novih industrijskih pogona, kao što su Mađari kupnjom švedskih lovaca uspjeli isposlovati pokretanje pogona tvornice Electrolux.

Hoće li se uskoro Hrvatska moći podičiti inteligentnim rješenjima iz Švedske ili dokazano ubojitim rješenjima iz Izraela, vidjet će se idućeg tjedna.