Netom završeni posjet Kolinde Grabar Kitarović Sjedinjenim Državama podignuo je podosta medijske prašine, ponajviše zbog inicijalne šturosti oko glavnog motiva i aktera s kojima će se hrvatska predsjednica susresti. No bitno je sagledati i kontekst posjeta jer se odvio u vrlo turbulentnom razdoblju predsjedničke tranzicije u SAD-u. Naime, baš kao i cijela američka predizborna kampanja i sami izbori, postizborno razdoblje vrvi presedanima i nimalo ne sliči na tranzicije vlasti u modernoj američkoj povijesti. Novoizabrani predsjednik Donald J. Trump, koji još nije inauguriran, ne prestaje iznenađivati i šokirati svojim izjavama koje uglavnom odašilje s Twittera
Hrvatska predsjednica nije prva koja je pohitala sastati se s članovima i ljudima bliskim budućoj američkoj administraciji. Japanski premijer Shinzo Abe preusmjerio je svoj put u Peru na sastanak zemalja APEC-a kako bi se u New Yorku sastao s Trumpom samo tjedan dana nakon američkih predsjedničkih izbora. S obzirom na neizvjesnost koju nosi nadolazeća administracija, mnogi čelnici država, ponajprije oni iz zemalja saveznica, pokušavaju ostaviti pozitivan dojam na Trumpa. Svima im je zajednička zabrinutost da bi u suprotnom mogli snositi ozbiljne posljedice u idućim godinama, posebno ako Trump zaista ostane dosljedan kad je riječ o nekim obećanjima glede smjera američke vanjske politike.
Trump i nadolazeća administracija
Bez daljnjeg komentara na dojam i transparentnost posjeta predsjednice SAD-u, valja se prije svega zapitati kolike su mogućnosti da ova agenda-setting vježba uspije. Naime, u obrazloženju razloga posjeta predsjednica je navela da je motivirana postavljanjem Hrvatske kao jednog od čimbenika u kreiranju američke vanjske politike. No, koliko je to zaista moguće s obzirom na Trumpova uvjerenja glede uloge američke vanjske politike, dosadašnja imenovanja ključnih ljudi u administraciji, ali i birokratsku inerciju i trendove vezane uz regiju u kojoj se Hrvatska nalazi?
Ako se usredotočimo ponajprije na (rijetke) konzistentnosti u Trumpovoj unutarnjoj i vanjskoj politici, prilike nisu obećavajuće. Naime, populistička politika 'America First' signalizira da 45. američki predsjednik planira najveće napore uložiti u oživljavanje američke proizvodne industrije, prekrajanje sporazuma o slobodnoj trgovini, fiskalni stimulus kroz rezanje poreza i javna ulaganja. Glede vanjske politike, kao najveći kontrast dosadašnjoj administraciji, Trump nagovještava normalizaciju odnosa s Rusijom jer nije tajna kako se u mnogočemu divi Vladimiru Putinu. Isto tako, u apsolutnom prekidu tradicije američke vanjske politike od kraja Drugog svjetskog rata naovamo, ne vidi koja je svrha ključnih međunarodnih institucija, tradicionalnih saveza i partnerstava.
Stvari dodatno kompliciraju Trumpovi najbliži suradnici i kandidati koje je nominirao za čelna mjesta glavnih ministarstava i agencija. Naime, postoji jasna podjela između onih koji su vrlo bliski ruskoj administraciji i onih koji su javno izrazili protivljenje ruskoj vanjskoj politici. Primjerice, savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji ne treba biti potvrđen od strane Senata, je general Michael Flynn koji je rado viđen gost u Kremlju, dok je nominirani za mjesto državnog tajnika (ekvivalent ministru vanjskih poslova) Rex Tillerson, donedavno izvršni direktor ExxonMobila i dobitnik najvišeg odlikovanja ruskog predsjednika. S druge strane, nominirani za ministra obrane, general James Mattis, ministra domovinske sigurnosti, general John Kelly, i direktora CIA-e, Michael Pompeo, u nekoliko su navrata izrazili negodovanje zbog ruske intervencije na Krimu i u Donbasu, kao i kibernetičkih napada na SAD. Pitanje je hoće li potonji kamp uspjeti uvjeriti Trumpa da promijeni mišljenje o Rusiji. To je, naravno, važno jer bi se jedino tako Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a, u ovakvom timu mogla profilirati kao partner.
Nadalje, lobiranje zakonodavne vlasti, to jest senatora i predstavnika u Kongresu, bila bi možda dobra strategija da se radi o konvencionalnoj administraciji u okolnostima kad ista stranka drži zakonodavnu i izvršnu vlast. No, kao što smo mogli vidjeti prošli tjedan na primjeru neuspjelog pokušaja ukidanja ureda za etiku, republikanci u Kongresu svega nekoliko dana nakon što su počeli sa zasjedanjem otkrivaju da neće moći jednostrano diktirati agendu. Trump je još uvijek puno uspješniji u uvjeravanju republikanskog biračkog tijela i bilježi znatno veću popularnost od republikanskog establishmenta na Capitol Hillu. Ne treba zaboraviti da su mnogi od njih Trumpovi ljuti protivnici iz kampanje, pa je teško vjerovati da će ga moći kontrolirati jednom kad stigne u Bijelu kuću.
Što Hrvatska nudi?
Ključno je pitanje što Hrvatska nudi zauzvrat? Trump je nebrojeno puta pokazao da na vanjsku politiku gleda kao na skup transnacionalnih odnosa, po principu quid pro quo. Neke od izjava koje ukazuju na to uključivale su dovođenje u pitanje članak 5. NATO-ove povelje ako se utvrdi da napadnuta zemlja članica ne izdvaja dovoljno za obranu ili propitivanje što zaista SAD dobiva garantiranjem obrane zemalja saveznica. Stoga, ako Hrvatska želi biti čimbenik u kreiranju američke vanjske politike, bilo bi uputno da u sklopu lobiranja na ovako visokoj razini ima jasnu indikaciju što to nudi. Mali saveznici mogu utjecati na velikog saveznika, ali pod uvjetom da imaju nešto što ovom većem treba ili da se jako dobro snalaze u bespućima washingtonske birokracije.
U konačnici, američke administracije od 11. rujna 2001. naovamo pokazale su uglavnom smanjen interes za regiju, ponajviše zbog promjene vanjskopolitičkih prioriteta i uvjerenja da bi EU trebala puno aktivnije sudjelovati u njezinoj stabilizaciji i razvoju. Neki od posljednjih susreta na vrhu između visokih predstavnika američke izvršne vlasti i hrvatskih vlasti isticali su rad na daljnjoj demokratizaciji regije, ekonomskom razvoju i energetskoj sigurnosti, kao i borbi protiv ekstremizma i malignog ruskog utjecaja. Da je Hillary Clinton, koja je s gotovo tri milijuna glasova prednosti prevagnula u zbroju ukupnog broja glasova, postala američka predsjednica, bilo bi puno lakše njezinoj hipotetskoj administraciji objasniti zašto Hrvatska i regija u kojoj se nalazi trebaju biti na listi prioriteta. No, kako to podastrijeti administraciji koja mnoge od dosad navedenih ciljeva američke vanjske politike prema Zapadnom Balkanu ne smatra bitnima ili se s njima uopće ne slaže?
Kaže se: ako nisi za stolom, možda si na meniju. Nema sumnje da Hrvatska kao geografski i vojno mala sila mora biti pragmatična u vođenju vanjske politike. No, nije li jedna od bitnih poruka proteklih parlamentarnih izbora bila ona o vjerodostojnosti? Koliko je vjerodostojno da se u svega nekoliko mjeseci Hrvatska prvo predstavlja kao principijelna članica EU-a i NATO-a koja može ponuditi putokaz za mirnu reintegraciju Ukrajine, a nakon toga potiho nalazi načina za suradnju s nadolazećom američkom administracijom koja najavljuje zbližavanje s Rusijom? Realisti bi rekli da Hrvatska nema luksuz koji je rezerviran za velike sile poput Njemačke i Francuske, čiji su čelnici odaslali kondicionalne čestitke Trumpu. No, ako trenutno promišlja o redefiniranju vanjske politike, treba voditi računa o tome kakve poruke šalje ovakvim potezima.
