Kako bi izgledao ishod Sporazuma o arbitraži oko utvrđivanja hrvatsko-slovenske granice da iznenada nije došlo do skandala s curenjem informacija o postupcima slovenske strane? Saborski zastupnik Branko Vukšić prigodom rasprave u hrvatskom parlamentu čiji je rezultat bila jednoglasna odluka da se Vlada obveže na izlazak iz Sporazuma, izjavio je da povoljniju situaciju za Hrvatsku ne bi izrežirao ni Quentin Tarantino kao jedan od najmaštovitijih redatelja današnjice. Autoru filmova Pakleni šund i Nemilosrdni gadovi takvo što možda uistinu ne bi uspjelo, ali to ne znači da ne bi uspjelo nekom drugom Tarantinovu sunarodnjaku. S obzirom na zaplet, vrhunac i mogući rasplet 'pakleni šund' oko razgraničenja Hrvatske i Slovenije na moru na dobar način podsjeća na filmski rukopis, ponajprije na špijunske trilere, i to iz Hollywooda. Je li se Hrvatska ovakvim razvojem događaja doista udaljila od nepovoljnog rješenja, znat će se tek tijekom sljedećih mjeseci i godina, ali se barem dobilo na vremenu s obzirom na ono što se moglo doznati iz komunikacije razotkrivenih Slovenaca. Malo tko sumnja da je cijelu operaciju izveo netko itekako obučen za slične stvari te netko tko za sve što se dogodilo ima konkretan politički interes.

Taj se interes poklopio s interesom Hrvatske koja je u vanjskopolitičkim izazovima često ili ostajala bez prave strategije i taktike ili jednostavno bila prisiljena na neželjene ustupke. Za to je uglavnom odgovorna hrvatska politika koja je posljednjih dvadeset i pet godina u različitim okolnostima i odnosima u svijetu nerijetko pokazivala potpuno nepoznavanje i tih okolnosti i takvih odnosa, i to na vlastitu štetu. S duge strane, kad god su se pronašli odgovarajuća strategija, prava taktika i saveznici koji bi Hrvatsku podržali u međunarodnim pitanjima, zemlja je postizala uspjehe. Od međunarodnog priznanja i završetka rata do članstva u Vijeću sigurnosti UN-a, NATO-u i Europskoj uniji. S obzirom na svoju veličinu, važnost i položaj u međunarodnim odnosima te na ne osobito povoljno okruženje, Hrvatska je za navedene uspjehe u svakom trenutku morala osigurati vanjskopolitičku podršku. I kao država koja se nedavno osamostalila, i kao zemlja kojoj su ratne okolnosti osamostaljenja i osiguravanja teritorijalnog integriteta uvelike odredile političke prioritete i načine njihova ostvarivanja. Ništa manje važnu podršku Hrvatska treba i danas, dvadeset godina nakon završetka rata. U suprotnom, neželjenih ustupaka bit će i dalje, baš kao i kompliciranja odnosa čak i s naoko potvrđenim saveznicima poput Njemačke.

U danima kada se u cijeloj Hrvatskoj obilježava dvadesetogodišnjica pobjede u vojno-redarstvenoj operaciji Oluji, jasno je da je takav ishod ostvaren i zbog ključnih savezništava na regionalnoj i globalnoj razini. Prvo je donio sporazum s bosansko-hercegovačkom stranom, a drugo krucijalnu podršku SAD-a završetku rata i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Američka podrška Hrvatskoj potvrđena, među ostalim, kratkim, ali važnim dolaskom tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona u zagrebačku zračnu luku početkom 1996. označila je, kao i dvije godine raniji Washingtonski sporazum, da Hrvatska može računati na Amerikance kao presudne vanjskopolitičke saveznike. Neovisno tko je na vlasti i u Zagrebu, i u Washingtonu. I neovisno je li službena Hrvatska uopće svjesna na koji joj sve način SAD pomaže kao u slučaju rata na Kosovu ili sada u slučaju pronalaženja najboljeg puta za napredak u rješavanju graničnog pitanja sa Slovenijom, kako glasi priopćenje američkog veleposlanstva u Hrvatskoj.

I dok se američka vanjska politika posljednjih četvrt stoljeća u svijetu mijenjala ovisno o doktrini svakog od svojih veoma različitih predsjednika u tom razdoblju, dvojice republikanaca i dvojice demokrata, a njezini se rezultati dramatično razlikovali od zemlje do zemlje, od ratova s katastrofalnim posljedicama u Somaliji, Afganistanu i Iraku do uspješnih diplomatskih akcija u jugoistočnoj Europi te na Bliskom istoku i Kubi, Hrvatska je u političko-sigurnosnoj percepciji SAD-a bila i ostala saveznička i prijateljska država. Dakako, odnose u politici određuju isključivo interesi, ali je za države poput Hrvatske bitno da svoje nacionalne interese znaju i mogu artikulirati u skladu s interesima onih koji im mogu sustavno i dugoročno pomoći. Na temelju zajedničkih ciljeva i vrijednosti u društvu, politici i ekonomiji. To se najbolje vidi u aktualnoj situaciji sa Slovenijom u kojoj će hrvatska politika morati pokazati podosta umijeća i osigurati podršku sebi sklonih država u želji da kompromitiranu arbitražu zamijeni boljim mehanizmom međunarodnog prava.

Jer ništa nije gotovo, pri čemu Slovenija očito može računati na podršku i unutar Europske unije i izvan nje. Ako je Slovenija i doživjela trenutačni poraz zbog svojih (ne)snalaženja u globalnim odnosima koje danas kao i prije nekoliko desetljeća određuje zaoštreni američko-ruski rivalitet, to ne znači da je Hrvatska nepovratno ostvarila prednost. Na takvom će razvoju događaja trebati raditi jako puno, kao što je prije dvadeset godina trebalo učiniti sve da se ratovi nakon raspada bivše Jugoslavije ne pretvore u niz ciprizacija, honoriranja agresije i trajnih promjena granica međunarodno priznatih država. U tome je najvažniju vanjskopolitičku ulogu odigrala tadašnja američka administracija uz čije je savezništvo Hrvatska pobijedila u ratu, obranila državni teritorij i krenula u euroatlantske integracije. Danas kada se vode diplomatske bitke utješno je da Hrvatska, čak i ne svojom voljom, može profitirati kada se interesi drugih poklope s njezinima. No, nije nikakva utjeha da je hrvatska politika, osobito u međunarodnim odnosima, i dalje premalo aktivna, kreativna i uspješna. A tu ni najmaštovitiji redatelji poput Quentina Tarantina stvarno ne mogu pomoći...