Prije nešto više od mjesec dana započela je još jedna jezično-politička rasprava. Ovaj put o statusu hrvatskog i engleskog u službenoj i javnoj komunikaciji u Hrvatskoj. Rasprava se najprije povela povodom kriterija Nacionalnog vijeća za znanost za izbor u viša znanstvena zvanja, a po kojim kriterijima se radovi objavljeni na engleskom vrednuju više nego li radovi objavljeni na hrvatskomu jeziku. Ista rasprava, samo s nešto žešćim tonom i koji tjedan kasnije, povedena je povodom pravila Hrvatske zaklade za znanost da se znanstveni projekti koji joj se prijavljuju od strane hrvatskih znanstvenika i njihovih institucija trebaju prijavljivati na engleskom jeziku. Ovu su raspravu započeli kolege s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ubrzo nakon toga raspravu je pojačala inicijativa Matice hrvatske da Hrvatski sabor donese zakon o javnoj upotrebi hrvatskog jezika, a koja inicijativa je predstavljena javnosti u Matičinu časopisu Vijenac u obliku nacrta zakona. Obje su rasprave očekivane te ih obje vidim kao priliku za suočavanje s hrvatskom jezičnom politikom koja je u posljednje dvije decenije bila zaokupljena izgradnjom statusnog diskursa hrvatskog u odnosu prema srpskom, a više-manje je zapostavila izgradnju statusa hrvatskog unutar Hrvatske i u odnosu prema jezicima s neusporedivo većom komunikacijskom i političkom moći u evropskom regionalnom i svjetskom globalnom okruženju. Obje su rasprave prilika da se oslobodimo idolatrijskog i identitetskog razumijevanja jezične politike i da počnemo stvarati jezičnu politiku koja će sadržavati odgovor ne samo na pitanja: 'čiji je jezik?' i 'koji je jezik?', nego i na pitanja: 'kakav je jezik?' i 'što jezikom činimo?'.

English only, please?

Rasprave, dakle, predstavljaju pomjeranje od pitanja 'čiji je jezik?' prema pitanju 'koji je jezik?'. I to je samo po sebi pozitivno kretanje. Što se tiče prve rasprave i u njoj iznesenih argumenata u prilog očuvanju hrvatskog jezika kao jezika znanosti (znanstvenog istraživanja, znanstvene produkcije i znanstvenih publikacija), njoj se ne može ništa prigovoriti. Hrvatski se treba očuvati kao jezik znanosti. Bez obzira što nemamo razloga sumnjati u to da su davanjem prednosti engleskom pred hrvatskim i Vijeće i Zaklada željeli pospješiti participaciju naših znanstvenih institucija i njihovih znanstvenika u svjetskoj znanstvenoj interakciji i produkciji, slabije vrednovanje znanstvene produkcije na hrvatskom, posebno isključivanje hrvatskog prilikom prijave znanstvenih projekata, nije samo u neskladu s hrvatskim Ustavom i politikom višejezičnosti Evropske unije, već je neoprezan prilog slabljenju hrvatskog kao jezika znanosti.

Ni jedan jezik sam po sebi ne čini neko djelo ili neki rad znanstvenim, već to čini sadržaj koji se jezikom komunicira, ali slabljenje znanosti u nekom jeziku može imati ozbiljne konzekvence po status tog jezika i po status njegove govorne zajednice u odnosu prema drugim govornim zajednicama. Kao što bi u okolnostima narastanja višejezičnosti za nama trebala ostati jezična politika svojstvena nacionalnim državama i iskazana u sintagmi jedino hrvatski, tako pred nama ne bi smjela biti jezična politika english only, a koja bi ograničila višejezičnost time što bi nacionalne jezike, posebno one male, učinila neznanstvenim vernakularima. Zbog toga mi se čini sasvim jasnim da oko ovog treba biti nađen zajednički jezik. Danas taj jezik može biti jedino i hrvatski i neki drugi jezik respektivne znanstvene produkcije u slučaju znanstvene valorizacije te hrvatski i jedan od radnih jezika (danas su to engleski, francuski i njemački) Evropske komisije u slučaju prijave znanstvenih projekata. Hrvatska Vlada svojom jezičnom politikom može i drugačije odlučiti ukoliko ocijeni da je to interes nacije. Može odlučiti, kao što je to uradila Republika Slovenija, da to budu hrvatski i engleski, ali to sigurno ne bi trebala biti samostalna odluka pojedinačnog tijela državne ili javne vlasti.

Hrvatski jezik ili hrvatski standardni jezik?

Što se druge inicijative tiče, one Matice hrvatske, da se donese zakon o službenoj javnoj upotrebi hrvatskog jezika, on je relevantan u onom dijelu u kojem poziva na reguliranje odnosa između hrvatskog kao službenog jezika i nehrvatskog (premda to u nacrtu zakona nije rečeno, u prvom redu engleskog) jezika. Također je relevantan i u dobrom dijelu svojih odredbi. Te relevantne komponente ovog nacrta na žalost su oslabljene time što se ne oslanjaju na relevantnu jezično-političku analizu provođenja ustavne odredbe o službenom statusu hrvatskog jezika posredstvom pojedinih zakona, kao što su zakon o državljanstvu, zakoni o obrazovanju i znanosti, zakon o medijima, zakon o trgovačkim društvima, zakon o potrošačima, te eventualne nedostatke tih odredbi u samim zakonima ili sankcijama za njihovo nepoštivanje. Bez takve analize, svaka zakonodavna inicijativa, pa ni ova, ne može biti opravdana općom impresijom. O takvoj analizi ovisi procjena o potrebi donošenja takva zakona ili o potrebi drugačije regulacije statusa hrvatskog u odnosu na druge jezike javne i poslovne komunikacije u Hrvatskoj. Premda je uvijek dobro pogledati kako to rade druge zemlje, ne mora biti dovoljno, pa stoga ni dobro, da se uzme u obzir rješenje samo jedne zemlje, kao što je u slučaju ove inicijative u velikoj mjeri preuzeto rješenje iz Republike Poljske i njezina Zakona o javnoj upotrebi poljskog jezika (usvojen 1999. godine, a izmijenjen u dijelu svojih odredbi prije ulaska Poljske u EU 2004. godine). Osim Poljske, zakone sa sličnom svrhom donijele su zemlje poput Francuske (1994), Litve (1995), Švedske (2009), Latvije (2010) i Estonije (2011). Pokušaji da se 2006. takav zakon donese i u Njemačkoj, u kojoj je dvojezičnost s engleskim dosegla gotovo 70 posto stanovništva i u kojoj se procjenjuje da do 5000 aktualnih i neadaptiranih ili djelomično adaptiranih riječi engleskog cirkulira u različitim oblicima njemačke govorne i pisane komunikacije, ostali su bez prilike za realizaciju. Većina ostalih zemalja EU-a takvih zakona nema, već rješavaju to različitim drugim aktivnim sektorskim komponentama jezične politike poput medijske, obrazovne ili poslovne politike. Komparativna studija zemalja koje su donijele ovakve zakone i onih koje nisu značajno bi pomogla procjeni da li je Hrvatskoj potreban takav zakon i ako jeste, kakav. Što se samog nacrta tiče, koji smo mogli pročitati u Vijencu br. 514, premda ovo svakako nije mjesto za njegovu analizu, želio bih skrenuti pažnju na mjesta koja mogu proizvesti ozbiljne zabune u tumačenju u svrhu primjene ili reakcije bilo građana bilo institucija EU-a.

Prvo, članak 11. Ustava Republike Hrvatske propisuje da je njezin službeni jezik hrvatski jezik, a ne 'hrvatski standardni jezik'. Sužavanje značenja ustavnog pojma jezik na 'standardni jezik' može protivno Ustavu govornike nestandardnih oblika hrvatskog jezika dovesti u neravnopravan položaj pred sudovima ili u komunikaciji s policijom ili državnim činovnicima. To da se 'u svim područjima javnog i društvenog života u Republici Hrvatskoj pisano i usmeno sporazumijevanje odvija na hrvatskom jeziku' veoma je široka zakonska stipulacija koja može biti u neskladu s direktivama o višejezičnosti EU-a. Zakonom se može propisati status jezika javne komunikacije, ali je definitivno preširoko i stoga opasno propisivati da hrvatski ili bilo koji drugi jezik bude jezik svih područja javnog i društvenog života. To nije svojstveno ni jednoj demokratskoj jezičnoj politici. S obzirom na transgraničnost i globalnu interaktivnost većine novih medija, teško je osigurati to da medijski prostor bude reguliran klasičnom domicilnom regulacijom. U nekim je slučajevima tako i s nastavom na visokoškolskim ustanovama.

Teško bi se u punom smislu te riječi hrvatske visokoobrazovne ustanove mogle kandidirati za ozbiljnu razmjenu studenata i doktoranada posredstvom programa Erasmus EU-a bez nastave i na nekom od glavnih radnih jezika Unije. Na kraju, članci kojima se predlaže regulacija jezika pravne, poslovne i strukovne dokumentacije čini mi se da bi teško izdržali provjeru usklađenosti s načelom slobodnog kretanja robe i usluga na području EU-a. No to su sve primjedbe veće ili manje relevantnosti. Temeljno je pitanje što se u zemlji s oslabljenom regulacijom može postići još jednom regulacijom te što može učiniti moguće Vijeće za javnu upotrebu hrvatskog jezika ukoliko to ne čine sektorske komponente svake efikasne jezične politike kao što je obrazovna, medijska i zakonodavna politika. Stoga mi se čini da bi ove dvije rasprave u kojima je prepoznat dio jezično-političkih problema trebalo iskoristi za institucionalizaciju rasprave o tome kakvu to jezičnu politiku trebamo u okolnostima ne samo narastajuće dvojezičnosti i višejezičnosti, nego i narastajućih novih oblika jezične i nejezične komunikacije, i to ne samo u svrhu očuvanja 'vrijednosti', 'samobitnosti' i 'identiteta', već potrebnih jezičnih i komunikacijskih sposobnosti govornika hrvatskog jezika.

Ta rasprava bi se nesumnjivo trebala odmaknuti od pitanja 'čiji je jezik?', a u čijoj se etničko-državnoj diskurzivnoj praksi zaplićemo posljednjih deceniju i pol, i krenuti prema pitanjima: 'koji jezik trebamo?', 'kakav jezik koristimo?' i 'što jezikom činimo?'.