Jučer nafta, danas plin, sutra vjerojatno voda. Raspolaganje prirodnim bogatstvima pokazalo se još jednom u posljednjem desetljeću kao najmoćnije oružje za nametanje političke volje. Rusko-ukrajinski sukob nije od neki dan i sasvim je očekivan, ali je Hrvatsku očekivano iznenadio.

Pouke od prije nekoliko godina kad su Rusi također zatvorili ventile očito nismo izvukli jer da jesmo, plina ne bi bilo samo za tri tjedna i ne bismo ga panično tražili po svijetu, prebacivali se na mazut, struju i druge, znatno skuplje energente, kojih uvozimo i više nego plina.

Izostanak jasne strategije što želimo, kako do toga najjeftinije doći i koji nam je rezervni položaj u slučaju da se dogodi situacija kojoj smo svjedočili proteklih dana više i nije novost.

Vatrogasne mjere nakon kojih požari izbijaju na drugim mjestima odlika su lijevih i desnih koji ovu zemlju vode ili su je vodili od njene samostalnosti. U plinskoj krizi još jednom svjedočimo njihovim 'jasnim' strategijama koje se nisu mogle provesti jer su oni drugi uvijek nešto zabrljali, ili, u ovom slučaju - treći (Rusi i Ukrajinci).

Zanimljivo, jedino su oni bezgrešni, a njihovo vizionarstvo plaćamo mi. Od početka godine 20 posto više samo za plin. Kojega imamo dovoljno, ali zapravo nemamo jer ga 50 posto uzimaju Talijani budući da je takav ugovor s njima sklopljen. Baš kao i skladište u Okolima, koje je nekad bilo naše, pa je s INA-om prodano, a sad bi ga Vlada ponovno otkupila.

Naša je sreća što Rusima novac treba, zube su pokazali i cilj su postigli, pa će plin poteći i kriza će se brzo zaboraviti. U suprotnom, od količine plinova koje posljednjih dana ispuštaju domaći političari moglo bi nam se dogoditi da nas uvjere da su nas tako pokušali ugrijati i onda nam to još i posebno naplatiti. Plinski biznis je itekako unosan, a imati svoju plinsku komoru nije mala stvar.