Pomalo je tužno bilo gledati u utorak navečer u emisiji 'Otvoreno' ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića kako objašnjava javnosti da se idućih dana opet sastati hrvatsko-slovenska međudržavna komisija za granicu te kako Hrvatska još uvijek vjeruje kako je moguće da se dođe do rješenja pitanja granice kad u to više ne vjeruje ni zadnji laik.

Iako Slovenija naveliko zloupotrebljava svoju nadmoćnu poziciju iskorištavajući članstvo u EU i NATO-u naša politika nema nikakav pripremljeni plan kako bi izvukla iz trenutačne situacije. Slovenci su krenuli u ofenzivu na sve ili ništa i nemaju nikakvog razloga popustiti jer su dobro svjesni da njihovi prohtjevi leže na klimavim nogama i kada bi popustili i prekinuli blokadu izbili bi sebi jedni adut iz ruku.

Premijer Ivo Sanader sam je sebi nametnuo presing potencirajući rokove do kada bi Hrvatska trebala završiti pregovore i ući u punopravno članstvo Europske unije.

Štoviše, proklamirani vanjskopolitički ciljevi članstva u Europskoj uniji i NATO-u postavljeni na pijedestal stvari od najveće nacionalne važnosti nakon čijeg ostvarenja ćemo svi zajedno ući u eru blagostanja i sreće – moderni El Dorado. Zbog toga se sada i nalazi u velikim problemima da bi zacrtano ostvario, a to Slovenci dobro znaju. Kampanjska politika vođenja države bez plana i vizije konačno se osvetila Sanaderu kao što se to dogodi svakom đaku kampanjcu.

Podsjetimo, svaka kriza kroz koju smo prolazili zadnjih mjeseci je iznenadila našu Vladu i ona ju je rješavala vatrogasnim mjerama. Antirecesijske mjere za borbu protiv ekonomske krize tek se donose iako je zemlja već odavno u dubokim problemima. Plinski sukob između Rusije i Ukrajine koji je otkrio našu energetsku ranjivost također je bio iznenadio vladajuće te je problem rješavan privremenim mjerama bez da je postojao kakav unaprijed izrađen plan za takvu eventualnu situaciju. Sada opet kad je kriza minula, nitko više ne spominje potrebu izgradnje novih plinskih skladišta do iduće godine i nove krize.

Sličan je slučaj i sa Slovencima i njihovom blokadom. O mogućem referendumu i izglednoj blokadi hrvatskih pregovora govori se već godinama, a kada se to konačno dogodilo, hrvatska vanjska politika nema odgovora i ne zna što joj je činiti. Mantranje o rješenju problema granice pred Međunarodnim kaznenim sudom ne zadovoljava Slovence kojima se nikuda ne žuri, a hrvatska diplomacija je poput umirućeg u pustinji koji upinje pogled u nebo nadajući se intervenciji više sile. Međutim, problemi se neće sami riješiti niti će to umjesto nas učiniti netko drugi budući da i oni imaju svojih pa im ne trebaju naši.

Diplomacija još uvijek nije otkrila što ujedinjeni Slovenci svih političkih boja koji složno pristupaju problemu s Hrvatskom, stvarno žele i što bi konkretno zadovoljilo njihove apetite, tiha diplomacija ne radi, a glasna, pokazalo se, može samo stvoriti razdor među narodima i samo nas udaljiti od rješenja. Nije, naime, dobro da nam sudbinu kroje minorne slovenske vanparlamentarne stranke koje vode nogometni navijači i kriminalci.

Premijer Sanader je od stupanja na premijersku dužnost poene brao upravo na vanjskopolitičkim dostignućima, tako da zapravo i nemamo pravog ministra vanjskih poslova jer je tu funkciju obavljao on. Budući da na unutarnjem planu ova vlada niže neuspjeh za neuspjehom, a debakl s primanjem u euroatlanske integracije jedine dosadašnje Sanaderove svijetle točke označio je potpuni fijasko njegova stila vladanja državom od kojega će se teško oporaviti.