Nakon što je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić propustila izvanredni sastanak EU ministara u Bruxellesu zbog krize u Ukrajini, hrvatski mediji su propitivali razloge tog neobičnog postupka, ali i smisao skupe hrvatske diplomacije ako nema jasne stavove ni utjecaj kada su u pitanju važna svjetska pitanja. Je li hrvatska vanjska politika u ovom trenutku dovoljno jasno određena i može li se više, neovisno o tome što smo mala zemlja, tek pridružena EU, pitali smo bivšeg diplomata Božu Kovačevića i politologa Branka Caratana
Kada je visoka predstavnica EU za vanjski politiku Catherine Ashton sazvala izvanredni sastanak na temu Ukrajine, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nije osjetila dužnost prekinuti godišnji odmor niti u Bruxelles poslati zamjenika Joška Klisovića. Na skupu je bio stalni predstavnik Hrvatske pri EU Mato Škrabalo. Zbog ovog, ali i mnogih drugih primjera, ispada da Hrvatska u svijetu puno toga sasluša i ništa ne kaže. Sudjeluje, ali ne odlučuje i ne utječe. Jesu li hrvatski građani koji su glasali za ulazak u Europsku uniju željeli takvu poziciju?
Bivši ministar u vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik iz Moskve Božo Kovačević kaže da je naprosto neozbiljno to što nitko iz Ministarstva vanjskih poslova nije bio prošloga petka u Bruxellesu. 'Ukrajinska kriza je jedno od najvećih ratnih žarišta i posljedice tamošnjih zbivanja mogu biti dalekosežne za cijelu Europsku uniju. Izostanak sa sastanka je pokazatelj stanovite dezorijentacije vanjske politike u Hrvatskoj', kaže Kovačević.
Kovačević se našalio i rekao da u ovom slučaju ne vrijedi čak ni izlizana fraza da 'Hrvatska u EU sjedi za stolom za kojim se odlučuje'. Upozorava kako je neobično da javnost ne zna niti jedan vanjsko-politički prioritet Hrvatske osim onih ostvarenih – članstvo u NATO-u i EU. 'Kada je u pitanju ukrajinska kriza, jasno je da je manevarski prostor Hrvatske sužen, ali ipak mislim da bi Ministarstvo moralo provesti cost benefit analizu provedbe europskih sankcija prema Rusiji. Dakako, možda i razmisliti o opravdanosti takve politike koja u konačnici više šteti Uniji nego Rusiji', kaže Kovačević.
Hrvatska vanjska politika toliko je lišena stava da smo, podsjeća Kovačević, na ubojstva nevinih civila na Bliskom istoku reagirali naknadno, tek nakon kritika da kasne s osudom: 'Što se tiče krize u pojasu Gaze, mislim da je Ministarstvo vanjskih poslova pokazalo nedostatak bilo kakvog moralnog kompasa. Ako se i pođe od stajališta da je Hamas teroristička organizacija, to nipošto ne znači da je Izraelu u borbi protiv Hamasa dopušteno ubijati djecu i uništavati bolnice i škole.'
Kovačević kaže da Hrvatska može utjecati ako unutar Europske unije pronađe saveznike i, još važnije, ako napokon jasno definira hrvatske interese i vrijednosti za koje će se zauzimati u svijetu. U protekle tri godine mandata, ova vlada se nakon ulaska u EU usredotočila samo na strateška ulaganja, a na tom području, kaže Kovačević, nisu niti mogli puno postići jer unutarnja politika nije provela reforme.
Koji je onda smisao hrvatske diplomacije i vanjske politike? Božo Kovačević kaže da je Ministarstvo postalo mjesto za 'udomljavanje' bez jasne političke strategije: 'Tijekom 20-ak godina hrvatske diplomacije formirane su interesne skupine. Neke su zasnovane na pripadnosti političkim strankama, a neke na lobističkim grupama unutar samog ministarstva. Oni naprosto perpetuiraju sami sebe, to je pokazatelj krize vodstva. (…) Nakon ulaska u EU, očito nitko od odgovornih nema predodžbu o tome kako bi se mogli realizirati vanjsko-trgovinski interesi, sve je prepušteno događajima na koje mi od prilike do prilike samo reagiramo.'
Profesor na Fakultetu političkih znanosti Branko Caratan smatra pak da problem sa sastankom o Ukrajini ne bi trebalo 'predimenzionirati' jer je on samo jedan od sastanaka na tu temu. Ipak, kada je riječ o hrvatskoj vanjskoj politici, upozorava da Hrvatska ne bi smjela biti limitirana članstvom u EU i NATO-u. 'Članstvom imamo obaveze, posebno kada su u pitanju čvrste odluke organizacije, ali imamo i pravo zalagati se na vlastite stavove', podsjeća Caratan one koji to pravo zaboravljaju konzumirati.
Podsjetio je na jedan ogledni primjer hrvatskog kolonijalnog kompleksa: 'Jedna prethodna vlada, dok još nismo bili članica NATO-a, ugovorila je izgradnju vojnih brodova za Iran. Nakon pritisaka zapadnih zemalja, otkazali smo posao s brodovima pa je uletjela Francuska i zaradila na našoj narudžbi. Ta je zemlja, jasno, bila već članica NATO-a.'
Caratanu je, primjerice, nerazumljiva neracionalna potrošnja državnog novca u diplomaciji: 'Mi nemamo predstavništvo u nekim zemljama koje su danas ekonomski interesantne poput Kazahstana i Južne Koreje. Te zemlje otvaraju kod nas svoja predstavništva, mi to ne uzvraćamo, dok s druge strane plaćamo predstavništva u zemljama koje nisu u našem interesu.'
Financijski je neučinkovito, kaže Caratan, i to što Hrvatska u svoja veleposlanstva u druge zemlje šalje blagajnice, vozače, tajnice i ostalo tehničko osoblje iz Hrvatske. Druge zemlje takve usluge koriste od zaposlenika u zemljama domaćinima, što je navodno puno isplativije. Veliki je problem, kaže, i to što u hrvatskim veleposlanstvima i Ministarstvu često sjede ljudi bez potrebnih kvalifikacija: 'Kod nas se diplomacija shvaća kao podjela plijena nakon izbora. Izbacuju se ljudi iz suprotne ekipe i šalju se svoji na pozicije.'
Vladajuće je za kraj upozorio da nakon 'spaljivanja mostova' zemlje poput Hrvatske teško mogu lako uspostaviti nove veze s drugim zemljama te je za kraj citirao Lorda Palmerstona (britanski premijer iz 19.stoljeća): 'U politici ne postoje vječiti prijatelji i neprijatelji, nego samo naši interesi i obaveza da te interese slijedimo.'
