Opće je poznato to da hrvatske bolnice prema sadašnjem modelu poslovanja mogu samo generirati gubitke. Ukupni dug u zdravstvu do kraja prošle godine iznosio je oko 7,7 milijardi kuna. U začaranom krugu, u kojem se u strahu od bijesa pacijenata nastoji održati obećanje da će se zadržati postojeća razina zdravstvene skrbi i da neće biti privatizacije dijelova ili cijelog zdravstvenog sustava, ministri moraju namaknuti novac koji nemaju pa tjeraju bolnice da maksimalno štede, a uštede nastoje prikazati i administrativnim vratolomijama. Svrha bolničkih limita je obuzdavanje potrošnje u bolnicama, međutim pacijenti strahuju da će ona srozati dosegnutu razinu zdravstvene usluge.

Ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice Mario Zovak kaže nam da je limit procijenjen temeljem prethodnih godina po frekvenciji pacijenata i drugim parametrima. 'Nije izmišljen', naglašava i dodaje da nijedna kuća nije zadovoljna svojim limitom. Objašnjava da je nekoliko razloga zbog kojih bolnice troše više nego što je to predviđeno limitima. Zadnjih nekoliko godina broj pacijenata je narastao, kao i broj različitih usluga, novih materijala, novih metoda i skupih lijekova koji su došli na naše liste i pacijenti ih zahtijevaju.

Nijedna ustanova u Hrvatskoj ne funkcionira

'Kako je svugdje kriza s tim limitima, županijske bolnice šalju nam dobar dio svojih kompliciranih i težih pacijenata koji zahtijevaju dugotrajno liječenje i u konačnici smo u ovoj situaciji. Niti jedna ustanova u Hrvatskoj ne funkcionira, osim, čini mi se, KBC-a Rijeka, što je izuzetno i začuđujuće', kaže nam ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice.

Naglašava da im nedostaje nekoliko postotaka svaki mjesec da bi poslovali unutar zadanog limita, što se nakupi na godišnjoj razini. Zovak je pritom zahvalan ministru Milanu Kujundžiću na mogućnosti ravnateljima da se jednom mjesečno na koordinaciji susretnu i rasprave o tome kakva su gibanja, mogućnosti i uštede te razmijene iskustva.

'Smatram da smo nekako došli na granicu na kojoj se više ne može štedjeti, na granicu održivosti ove razine usluge koju sada imamo. Uštedjeti se u hrvatskom zdravstvu može samo na jedan način - smanjivanjem prava pacijenata - a na to kao liječnici ne pristajemo, ukoliko baš ne budemo prisiljeni', ocjenjuje Zovak.  

U ovom trenutku i HZZO i Ministarstvo zdravstva su, kaže, benevolentni.

'Oni nas kontroliraju, svaki dan šaljemo izvješće i svi zajedno pokušavamo uštedjeti, međutim u ovom trenutku nema dovoljno novca', izravan je ravnatelj. Objašnjava da je riječ o akumuliranom dugu, a on nije od jučer. 'Za ovo što me pitate (bolničke limite, op.a.), to nije pitanje aktualnog, trenutnog stanja u hrvatskim bolnicama, nego to traje godinama. Pa vam dođu sanacije, pa mir godinu-dvije, pa opet krenemo', poručuje Zovak, dodajući da nije istina to da nemaju novca ni za pola mjeseca. 'Kad bismo za svoju ustanovu imali limit koji bi bio 15 posto veći, pokrili bismo sve i zadržali postojeću razinu usluge', navodi Zovak.

Još uvijek koristimo uređaje proizvedene u Jugoslaviji

Stanje u bolnicama komentirao nam je i Ivan Vukoja iz HUBOL-a, koji smatra da se limiti određuju bez jasnih stručnih i financijskih kriterija, a ugovorena usluga je za 75 posto manja od realne cijene pružene usluge. 'To u pravilu znači da gotovo sve bolnice na mjesečnoj razini posluju s gubicima', napominje Vukoja.

Na upit pati li dijagnostika zbog nedostatka sredstava, Zovak kaže da u hrvatskom zdravstvenom sustavu imamo dio opreme koja traži zanavljanje. 'Ne biste vjerovali da u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj, koja je dio moje ustanove, još postoji rendgen koji je proizveo EI Niš u bivšoj Jugoslaviji', kazao nam je Zovak. Moderni uređaji, naravno, poskupljuju trošak zdravstva.

Vukoja pak smatra da najveći problem u sustavu predstavlja činjenica da u Hrvatskoj nedostaje 4300 liječnika.

'Dijagnostičko-terapijske mogućnosti odraz su potreba stanovništva te postaju financijski sve zahtjevnije, zbog čega je realno očekivati produžavanje listi čekanja ili dodatno gomilanje dugova u zdravstvenom sustavu', objasnio je Vukoja.

Nastoje li zbog toga odgovorni u Ministarstvu samo papirnato i raznim administrativnim vratolomijama fiktivno  prikazati dugove manjima, a bez rješavanja problema?

Cijena rada liječnika treba biti adekvatna

Za Zovka je problematično to što sanacija zapravo nije provedena. 'Provedene su mjere gašenje požara. Sanacija bi značila to da cijena našeg rada bude adekvatna, a cijena utrošenog materijala priznata', navodi ravnatelj.

Svoje je riječi objasnio primjerom.

'Najkompliciraniju operaciju dojke, sa svim mogućim komplikacijama, boravkom i svim ostalim troškovima, naplatimo od HZZO-a maksimalno 8900 kuna. To podrazumijeva hospitalizaciju od sedam do 10 dana, tim od barem sedam, osam liječnika, sestre, hranu, energente… Kasnije, kada žena krene na kemoterapiju, daju se takozvani pametni lijekovi, budući da želimo najbolje svojim pacijentima, a onda tu gospođu mjesečna terapija košta 40 tisuća kuna. Kad bi nam HZZO platio cijenu operacije koja je realna i koja ne može iznositi 8900 kuna, onda bismo kao ustanova funkcionirali na tržištu, a sada ne funkcioniramo', ispričao je Zovak. Svjestan je da novca nema, slab je priljev sredstava u državnu blagajnu, sve je manje zaposlenih, sve više umirovljenika i onih kategorija koje ne plaćaju, a zahtjevi su preveliki.

Vukoja kaže da se pokušaj papirnatog smanjivanja duga zbio u vrijeme famozne sanacije zdravstvenih ustanova, kojom su u pravilu anulirana dugovanja HZZO-a prema ustanovama, a dugovanja zdravstvenih ustanova prema dobavljačima u pravilu značajno povećana unatoč drastičnom rezanju radnih prava zaposlenika.

Urušavanje sustava prijeti u razdoblju od pet do sedam godina

'Vlada Republike Hrvatske treba odlučiti predstavlja li joj održiv javni zdravstveni sustav fokus interesa i ukoliko je tako, treba pronaći financijski okvir održivosti javnog zdravstvenog sustava', poručuje HUBOL-ovac.

Iako se u kuloarima spominje i mogućnost prebacivanja nekih usluga iz bolnica kod privatnika, npr. dijalize, koja će se opet plaćati iz budžeta HZZO-a, Vukoja kaže da nije upoznat s takvim planom.  

'Međutim hrvatski će građani za nekoliko godina biti zadovoljni bilo kakvom zdravstvenom uslugom jer javnom zdravstvenom sustavu prijeti urušavanje u periodu od pet do sedam godina, a u ekonomski i demografski devastiranim područjima i ranije', smatra on.

Koji je smisao takvih poteza kad se ne smanjuje tzv. dug jer se opet sve plaća iz iste kase?

'Održiv javni zdravstveni sustav moguće je postići osiguranjem sredstava za realne troškove dijagnostičko-terapijskih postupaka, smanjivanjem političkih i interesnih utjecaja, uvažavanjem struke i stvaranjem vremensko-kadrovskih normativa te kontrolom javne nabave. Prije svega, promjenom paradigme u kojoj pacijent i zdravstveni djelatnik, a ne zgrada ili uređaj, trebaju postati fokus interesa zdravstvene administracije. Sve ostalo su kozmetičke preinake koje neće odgoditi prijeteće urušavanje javnog zdravstvenog sustava', zaključuje Vukoja.