Prije točno 79 godina u Zagrebu je na današnji dan proglašena Nezavisna Država Hrvatska, najsramnije razdoblje hrvatske povijesti obilježeno rasnim zakonima, koncentracijskim logorima i nebrojenim zločinima koji su odredili zločinački karakter nove vlasti koja je odmah po uspostavi te marionetske države raspršila nadu da će NDH biti ostvarenje vjekovnih težnji Hrvata za ostvarenjem vlastite države. S ocjenom da je riječ o najgorem danu u hrvatskoj povijesti slaže se ugledni povjesničar i publicist Hrvoje Klasić koji za tportal ističe kako je tog dana na vlast došao režim koji je za cilj imao genocid, etničko čišćenje i masovne zločine nad vlastitim stanovništvom
Proglas o uspostavi NDH pročitao je 10. travnja 1941. godine na tadašnjem Zagrebačkom radiju Slavko Kvaternik, kojeg je za tu priliku vojskovođom imenovao ustaški poglavnik Ante Pavelić koji se u to vrijeme još uvijek nalazio u Italiji.
Kvaternik, nekadašnji austrougarski i starojugoslavenski pukovnik te jedan od utemeljitelja ustaškog pokreta, pozvao je u svojem proglasu na sveopću mobilizaciju zaključivši svoj govor ustaškim pozdravom 'za dom spremni'. Nakon Kvaternikovog proglašenja nove države, radijski spiker je pročitao izjavu prvaka HSS-a Vladka Mačeka koji je pozvao hrvatski narod na pokornost novoj vlasti, a sve pristaše svoje stranke na upravnim položajima da bespogovorno surađuju s novom vladom u Zagrebu.
Pavelić dolazi u glavni grad NDH tek pet dana nakon proglašenja nove države jer su ga u Karlovcu, koji je u to vrijeme bio zona okupacijskog razgraničenja između fašističke Italije i nacističkog Trećeg Reicha, zadržali Nijemci kako bi pokušali nagovoriti Mačeka da preuzme vlast.
Nova marionetska država prostirala se čitavim tzv. hrvatskim povijesnim područjem koje je uključivalo Bosnu i Hercegovinu, uz pretenzije o proširenju na područje Sandžaka koje je kasnije potpalo pod kontrolu srpskih kolaboracionista Milana Nedića, Međimurja i Baranje koje su okupirali Mađari te Boke, Dalmacije i otoka koji su pripali Italiji.
Nezavisna Država Hrvatska je bila podijeljena na njemačku i talijansku demarkacijsku interesnu zonu, dok je na 115.000 četvornih kilometara novouspostavljene države živjelo oko sedam milijuna ljudi. Novonastalu državu priznale su sve države sila Osovine, počevši od Njemačke, Italije i Japana, a priznanje je stiglo i iz Madrida, Kopenhagena, Helsinkija, Sofije, Bratislave i Bukurešta. Sveta Stolica, pak, unatoč pritiscima iz Berlina i Rima, nikada nije priznala ustašku državu.
Samom proglašenju je prethodila predaja vojske Kraljevine Jugoslavije i predaja glavnog grada Beograda bez borbe u njemačke ruke i to nakon samo nekoliko dana pružanja slabog otpora. Dio hrvatskog naroda je s oduševljenjem dočekao novu državu smatrajući da će njezinom uspostavom izbjeći rat koji je već dvije godine bjesnio Europom.
''Dan proglašenja takozvane Nezavisne Države Hrvatske je svakako najcrniji dan u hrvatskoj povijesti. To je dan kada je Hrvatska službeno postala saveznica najvećih zločinaca u povijesti Europe, Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, odrekavši se pritom svoje teritorijalne i političke neovisnosti'', ističe povjesničar i publicist Hrvoje Klasić.
Profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta u razgovoru za tportal naglašava da od uspostave NDH započinju, najvećim dijelom samoinicijativno, a dijelom u savezništvu s nacistima i fašistima, genocid i protjerivanje Srba, Židova, Roma, komunista i svih onih koje su smatrali nepoželjnima u novonastaloj državi prema vjerskim, nacionalnim i rasnim principima.
''Od same činjenice da se dogodio 10. travanj 1941. više me žalosti današnji odnos dijelova hrvatskog društva prema tom događaju i tom periodu. Dok većina u svijetu vrlo jasno osuđuje nacističke i fašističke režime i njihove nositelje, u Hrvatskoj čak ni mainstream nije na čisto o čemu se radilo u NDH. Štoviše, pojedini ministri u svojim dnevnim boravcima imaju Pavelićeve slike, a pojedine ulice u hrvatskim gradovima nose imena ustaških ministara Julija Makanca i Mile Budaka'', ističe Klasić.
Povjesničar u razgovoru za tportal upozorava da se u Hrvatskoj već tri desetljeća bez ikakvog straha uzvikuje ustaški pozdrav i negira karakter koncentracijskog logora Jasenovac. Klasić pojašnjava da se takve revizije povijesti događaju svugdje u svijetu, ali precizira da se one događaju u perifernim, malobrojnim i nimalo utjecajnim skupinama, za razliku od Hrvatske gdje je slavljenje ustaške države prisutno u mainstreamu, pa čak i u samoj vlasti.
Klasić podsjeća da ustaše po dolasku na vlast odmah osnivaju koncentracijske logore, poput logora Danica kod Koprivnice osnovanog 15. travnja 1941. godine. ''Odmah po uspostavi svoje države, ustaše pokazuju svoj zločinački karakter i samoinicijativno pokazuju svoj odnos prema srpskim stanovništvom. Dok je odnos prema Židovima velikim dijelom bio uvjetovan Pavelićevim dodvoravanjem Hitleru, što će on kasnije dokazati dobrovoljnim slanjem vojnih postrojbi na Istočni front, surovi i svirepi odnos prema Srbima bio je originalan i jedinstven ustaški izum'', zaključuje Klasić.
Iako je dio hrvatske javnosti s odobravanjem dočekao uspostavu NDH, vrlo brzo dolazi do razočaranosti, osobito zbog teritorijalnih gubitaka u korist Italije, ali i zvjerstava što su ih u ime novonastale države nad nehrvatima i Hrvatima koji se nisu slagali s režimom počinile ustaše. Na području NDH u rano ljeto 1941. dolazi do pobune i širenja partizanskog pokreta koji su dodatno onemogućili ustašama potpunu uspostavu vlasti nad čitavom teritoriju proglašene države.
Nakon sloma nacizma u svibnju 1945. propada i NDH čiji čelnici napuštaju Hrvatsku s vojskom koja se povlači prema Austriji u kojoj se predaju savezničkim postrojbama koje većinu zarobjlenika predaju u ruke partizanima, a oni potom iz osvete čine zločine nad civilima i ranjenicima.
