Njemački putopisac Georg von Martens u svom djelu 'Put u Veneciju' iz 1824. godine, opisuje srdačnu dobrodošlicu koju je doživio u plemićkom dvorcu Vučja Gorica (danas malogranični prijelaz Mali Tabor-Rajnkovec u Humu na Sutli), gdje ga je domaćin Josip Krizmanić ispratio do mosta na Sutli. Ondje su zajedno 'točili još nekoliko boca za dobrobit plemenitih Hrvata'.

Hrvatski književnik August Šenoa često se zaustavljao na vidikovcima Huma na Sutli tijekom svojih putovanja u susjednu Štajersku sedamdesetih godina 19. stoljeća, te se divio sjeverozapadnim 'vratima Hrvatske'. Grof Hinko Kawanagh, početkom 20. stoljeća, okupljao je ugledne ljude od Zagreba do Beča u svom dvorcu Mali Tabor, gdje su bili oduševljeni gostoprimstvom, ljepotom humskih krajolika te razgovorima o europskim gospodarskim i kulturnim zbivanjima.

Osim što se to pogranično područje ističe prekrasnim krajolikom na rijeci Sutli, već godinama nosi titulu jedne od gospodarski najjačih ne samo zagorskih, već i hrvatskih općina, te je dom gospodarskih divova kao što su Omco Croatia i Vetropack Straža. Gospodarstvo joj je još davnih dana, naime, obilježila staklarska industrija, a ta se tradicija nastavila i danas.

Ljubitelji vina možda najbolje znaju Hum na Sutli po ledenim vinima Bodren Borisa Drenškog koja daju jedinstveni pečat na gastronomskoj karti te općine, dok Kulturno-športska udruga 'Gustav Krklec' i ŽVA Sotelia, među ostalim, s svojom radosti i pjevačkim talentima, doprinose očuvanju kulturne baštine i stvaranju zajedničkog identiteta. A identitetu i kulturi značajno su pridonijeli i pjesnici Rikard Jorgovanić i Božidar Brezinščak Bagola, kao i otac moderne arhitekture - Viktor Kovačić po kojem je humska osnovna škola dobila ime.

Hum na Sutli sa 17 naselja čini tek oko 5000 stanovnika, a nedavno ga je na 'mapu Hrvatske' – za one koji za tu općinu dotad nisu čuli – ponovno stavio finalist RTL-ove emisije 'Superstar' Dino Miklaužić, pa i Hoomstock, dvodnevni glazbeni festival koji se do prošle godine održavao na igralištu Osnovne škole Viktora Kovačića. A posljednjih godina Humčani okupljeni u Humsku udrugu mladih žele domaćim ljudima i onima koji svoje mjesto pod suncem nađu u njemu omogućiti što bolje uvjete za život te više sadržaja i prilika za mlade.

Jedna posebna generacija

Osim tih svijetlih točaka koje ovu malu pograničnu općinu ističu u moru drugih, važna je i lokalna zajednica, a posebno jedna generacija, koja donosi priču o dugotrajnom prijateljstvu, zajedništvu i vezama koje su izgrađene tijekom đačkog doba i koje su se nastavile i dandanas.

Znate vjerojatno i sami koliko je truda bilo potrebno za ponovno okupljanje svoje generacije i kolega iz razreda, bilo da slavite pet, 10, 15 godina od mature ili više – ako ste se naposljetku i uspjeli dogovoriti da nakon toliko vremena sjednete za stol s ljudima s kojima ste nekad dijelili školske klupe.

No Hum na Sutli ima sasvim drugačiji primjer, a to je generacija rođena 1974. godine, koja je osnovnoškolsko obrazovanje završila 1988. godine. U to vrijeme djece je bilo znatno više – samo te godine Osnovna škola Viktora Kovačića bilježila je više od 100 učenika osmih (a, b, c i d) razreda.

Prije 10 godina ta se generacija prvi put sastala nakon dugo vremena, a emocija nije nedostajalo – mnogi svoje školske kolege i prijatelje nisu vidjeli od završetka osnovne škole. Taman uoči Božića snimili smo ih u istoj istoj školi, gdje su prije gotovo 40 godina nastala prva njihova prijateljstva, pisale se prve zadaće, stvarale se najljepše uspomene i gdje su se prvi put zaljubili i maštali o tome kako će budućnost izgledati kad budu odrasli ljudi.

Prije 10 godina ta se generacija okupila prvi put nakon osnovne škole i obnovila odnose, i to zahvaljujući inicijativi Maje Vandekar - ona nije htjela stvar prepustiti slučaju, već se odlučila uhvatiti u koštac s organizacijom i okupiti svoju generaciju, i to sva četiri razreda.

I ne samo da je uspjela u toj inicijativi - uz, kako ističe, svoje desne ruke Slavka Bračuna, Bojana Škrničkog, Anicu Gluhak i Sonju Lugarić - već je odlučila da neće čekati novih pet ili 10 godina. Naprotiv, viđaju više puta godišnje.

Snažna povezanost unutar jedne generacije

'Ponekad mi se kolege jave dva, tri mjeseca nakon što smo se vidjeli i kažu mi da im nedostaje druženja pa onda ponovno krećem u organizaciju okupljanja. Samo ove godine našli smo se tri puta – u siječnju, rujnu i krajem studenog – a već imamo planove za sljedeću godinu.

Skupi se nas 30-40 iz svakog razreda - tko kako može - a s nama je uvijek isti 'muzikant' - Josip Putanec i isti kuhar - Ignac Mikša. To puno govori o povezanosti unutar naše generacije', govori nam Maja, dodajući da su to prave zabave koje kreću poslijepodne i traju do kasnih jutarnjih sati.

'Sve pripremamo sami, doista smo povezani, spremni pomoći jedni drugima kad god zatreba i to nas drži na okupu; kako prije nekoliko desetljeća u školi, tako i danas. Mislim da smo, ako ne jedina, među rijetkim generacijama u Hrvatskoj koja se toliko često nalazi i njeguje prijateljstvo. Kao obitelj smo', ističe Maja.

S obzirom na to da ove godine slave 50 godina - a u Zagorju obitelj i prijatelji slavljenicima pripremaju iznenađenje u ponoć za pola stoljeća - tako i Majina generacija, odnosno školski kolege redovito iznenade svoje prijatelje.

A kako je uspjela okupiti sve te ljude? Maja nam je, naime, otkrila koliko se prije 10 godina požrtvovno posvetila toj inicijativi - s obzirom na to da je s mnogima izgubila kontakt, kako bi ih sve okupila, zamolila je ravnateljicu OŠ Viktora Kovačića da joj ustupi školski imenik iz te generacije kako bi popisala sva imena i stupila s kolegama u kontakt.

'Dok se drugi udaljavaju, mi se zbližavamo'

'Dobila sam školski imenik jer sam zaboravila tko je sve bio u drugim razredima; ipak nas je tada bilo više od 100. U samo tjedan dana imala sam sve informacije kako doći do svojih školskih kolega. Bilo je potrebno truda i volje. Kad sam ih nazvala, bili su jako sretni kad su čuli da bismo se rado okupili. Odmah se razveselite kad uspijete skupiti sva četiri razreda, pogotovo kad neke niste vidjeli godinama; toliko dugo da često sve njih ni ne prepoznate kad ih vidite.

Često me ljudi iz Huma na Sutli pitaju kako u tome uspijevamo i kad nam je točno godišnjica. No nama obljetnica ne treba biti povod; sad se samoinicijativno okupljamo više puta godišnje i tako planiramo nastaviti. Prilagođavamo smjene i uzimamo slobodne dane kako bismo proveli taj dan ili vikend skupa. U malim mjestima to je možda i lakše jer je manja i bliska sredina - dok se drugi udaljavaju, mi se zbližavamo', kaže Maja.

Pritom, kaže, na jednom mjestu okupe svakojaka zanimanja; od medicinskog osoblja - doktorica, medicinskih sestara i fizioterapeuta - zatim konobara, kuhara, vozača kamiona pa sve do grobara.

Maja se prisjetila i 80-ih godina, kad su završavali osnovnu školu. Tada je Hrvatska još bila dio Jugoslavije, a u školu su morali dolaziti u odorama, točnije plavim kutama, i to svi - od učenika do ravnateljice.

'Sjećam se da je najveći hit bio traper koji bismo došivali na svoje torbe kako bismo bili u trendu. Mislim da je u tom razdoblju bilo lakše za učenike jer su manje od nas zahtijevali nego danas, a znao se i status učitelja, koje smo uvijek poštivali - strogoća je bila veća i bili smo discipliniraniji', prisjeća se Maja.

S obzirom na to da je Hum na Sutli smješten na granici sa Slovenijom i kako tih godina nije bilo granica, velik broj Slovenaca pohađao je OŠ Viktora Kovačića, a dobrosusjedske odnose općine Hum na Sutli i Rogatec njeguju i danas - o čemu svjedoči to da i ove godine organiziraju zajedničku proslavu Nove godine.

Iz Rogatca je bila i bivša ravnateljica Milka, danas 90-godišnjakinja koja se, kaže nam Maja, još uvijek sjeća svih i može svakog poimence navesti s fotografija. Stoga se Maja nada da će im se pridružiti na jednom od okupljanja.

A osim toga se nada i da će primjer njezine generacije potaknuti druge ljude na isto: 'Godine idu i sve smo stariji, stoga nam ostaje ljepota druženja s prijateljima, pogotovo onima s kojima smo dijelili školske klupe. Puno je truda, ali nema ljepšeg osjećaja kad smo sretni i na okupu, zato se nadam da ćemo na isto potaknuti i druge ljude.'