Svatko tko je ikada sjeo za računalo i igrao računalne igre ima jednu koju može nazvati evergreenom. Nekom igrom koja ga vraća u djetinjstvo. Otkada postoji gaming te otkada ljudi igraju računalne igre, iskustvo zabave pred računalom ostalo je kao, ako ništa drugo, sjećanje na dio djetinjstva kada su ga videoigre očaravale. U toj dobi je na čitavu stvar gledao puno jednostavnije i dajući im puno veću šansu da ostave trajni utjecaj.

Današnja svita koja, konkretno, više ne igra igrice je zbog jednog ili drugog razloga svojevoljno zapostavila videoigre. Međutim, i oni također imaju igre koje su ih impresionirale u mlađim danima, iako im ne daju preveliku važnost. Za njih je, pretpostavljamo, čitava stvar smještena u hipotetsku ropotarnicu povijesti zajedno s omiljenim igračkama. Za nas ostale koji se još i danas igraju situacija je u temelju drukčija. Naslovi koje smo iskusili u nekom presudnom razdoblju života uvijek će ostati u sjećanju kao posjetnica kakve su igre bile u nekoj drugoj eri.

Realno gledano, gaming nije ni blizu onome što je bio prije desetak-dvadesetak godina. Visokobudžetna produkcija bila je relativno strani pojam, a današnji divovi gaminga bili su u kompletno drugoj formi djelovanja. Ovo, naravno, pišemo iz vrlo osobne perspektive, s obzirom da autor ovih konkretnih redaka početak svoje igračke karijere stavlja tamo negdje u početak-sredinu osamdesetih. U to doba, konkretno, PC gaming je bio u nekoj vrsti zlatnog razdoblja. Bio je dovoljno komercijalan da se igre nisu svodile na tekstualne avanture i plik plok užase u ranom DOS-u (da, PC), a ujedno nije postojao u domeni hiperprodukcije koja sama sebe proždire i reciklira sve dok generira novac.

I tada se trčalo za novcem, i tada su igre bile biznis. Međutim, vjerojatno zbog dječačke naivnosti, stvari su se činile puno čarobnijim u to doba. Svaka nova igra budila je maštu, svaki tehnološki korak prema naprijed inducirao divljenje i tako dalje. Ono što je zapravo činilo gaming u to doba zanimljivim je činjenica da je svaka igra kao žanr otvarala nove horizonte. Danas je gotovo nemoguće pokrenuti naslov i ne povezati ga sa nečime što ste igrali prije tko zna koliko godina. Možda je u tome poanta. Možda su stvari tada bile zapravo iste kao i danas, samo što smo ih promatrali kroz kompletno drukčiju prizmu.

I upravo ta prizma je poanta nostalgije. Gaming je svima onima koji ga smatraju hobijem izvor sretnih sjećanja i neke vrste čarolije. Upravo taj aspekt čitavog iskustva nešto je što budi pozitivne prisjete na mlađe dane i početke gaming karijere. I upravo zbog toga je nostalgija izuzetno individualizirano iskustvo. Poanta priče je da svatko ima svoju, usudimo se reći jedinstvenu, sliku evergreena, odnosno igre koja ga vraća u djetinjstvo. I upravo tu nastaje problem oko objedinjavanja neke teorije o starim igrama koje su fantastične. Naime, generalni konsenzus na ovim prostorima je da se ekipa prisjeća većinom PC, Amiga i Commodore 64 igara – uzmemo li u obzir da su u to vrijeme bili živi.

Na nekim drugim mjestima, poglavito na američkom kontinentu, gaming nostalgija najčešće se vrti oko igara na konzolama i japanskih portova za američko tržište. Konkretno – tu su Nintendo i Sega. I kako onda da objedinimo teoriju o tome kako nastaje evergreen i kako nastaje gaming nostalgija. Pa, rekli bismo da je sam koncept jako teško temeljiti na nekom konkretnom naslovu. Ovo bi zapravo bilo preosobna baza za općeniti osjećaj dobrih starih igara. Ako se koncentriramo na naše područje, uvijek se možemo sjetiti naslova poput Populousa, Tokia, Gianna Sistersa, Double Dragona, Diabla, Monkey Islanda i sličnog. Velik broj naslova može se nazvati evergreenima, to je jasno. Upravo zbog toga lako je uperiti prst prema nekom konkretnom megahitu i reći da on uzrokuje čuvenu nostalgiju. Ipak, upravo ta nostalgija se formira na kompletno drukčijim temeljima.

Ono što, realno, u pojedincu budi osjećaj gaming nostalgije je 'ono nešto' što smo imali prilike iskusiti tijekom igranja dobrih igara. Radi li se o specifičnoj glazbi, elementu gameplaya ili same priče – poanta je da je pojedini element bio izrazito presudan za urezivanje naslova u sjećanje. Najbolji dokaz tome je činjenica da mnogi kreativci danas elemente starih igara stavljaju u kontekst umjetnosti – glazbe, grafike, pa čak i temeljnog izgleda samih igara. Ovo je rezultat nostalgije, a ne evergreena. Upravo zbog toga bitno je zapravo zaključiti kako su igre koje igramo i koje smo igrali iskustva koja su do određene mjere striktno individualna.

Pitanje koje slijedi nakon ovoga je što mlađim generacijama znači nostalgija. Ili, još bolje, koje će igre budućim generacijama gejmera, odnosno onima koji time postaju sada činiti evergreene? World of Warcraft? Call of Duty? Gran Turismo? Koliki su to klasici u usporedbi s onima koje su igrale prijašnje generacije. Hoće li novije generacije imati priliku uživati u point and click avanturi, interaktivnoj noveli ili dungeon crawl RPG-u? Ili će to zamijeniti nekim novim iskustvom, nekom novom igrom koja će im nakon deset-dvadeset godina vratiti sjećanja na vremena kakva su nekad bila.

Negdje ovdje ulazi i koncept jaza među generacijama. Žalosno je, realno gledano, promatrati kako spektar igara koje su različite generacije igrača igrale ne spada u obaveznu lektiru svakog igrača. Upoznavanje svih žanrova u njihovom klasičnom obliku, igranje starih naslova i razumijevanje podrijetla svih novih igara ključ je razumijevanja gaminga kao takvog. Da, istina, mnogi mogu reći da se ovdje u konačnici radi samo o zabavi. Ipak, takav zaključak je ujedno podcjenjivanje kulture i umjetnosti koju igre kao takve formiraju.

Impresija ili nostalgija o kojoj smo govorili na samom početku članka zapravo su impresije koje igra kao medij ostavlja na pojedincu. Isto kao što bi ostavila slika jednog od velikih majstora ili svevremenske  note Chopina ili Beethovena. Upravo zbog toga igru kao takvu možemo opravdano nazvati, ako ničim drugim, onda formom kreativnog izražaja. I ova nostalgija o kojoj govorimo je zapravo dio ljudske povijesti. Ona je trag kulture koja se utisnula te će utisnuti vječitu impresiju na mlade ljude koji su imali, imaju ili će imati privilegiju igrati te divne, divne video igre.