Natjecanje u plutanju na vodi nekoć je bilo glavni dio svakog plivačkog natjecanja, dok nije jednostavno potiho nestalo iz svih sportskih kategorija diljem svijeta, čak do te mjere da mnogi profesionalni plivači nikada nisu ni čuli za ovaj sport.

Pravila ovog neobičnog sporta bila su više-manje ista kao i bilo koja druga za bilo koji drugi sport. Natjecatelj bi počeli sa zaranjanjem iz mjesta i ono se radilo sa visine od 46 centimetara bez skakaonice. Jednom kada bi natjecatelj potrbuške pao u vodu, morao bi svoje tijelo održavati potpuno mirnim. Bila su dva načina procjene učinka i proglašavanja pobjednika. Prvi je bio da bi pobjednik bio onaj koji bi najdalje dospio plutajući prije nego što bi ostao bez zraka ili bi pobjednik bio onaj natjecatelj koji bi prešao najveću udaljenost unutar jedne minute.

Kada je riječ o sportašima ljudi često zamišljaju visoke, isklesane, jake muškarce u besprijekornoj fizičkoj formi i kondiciji, a ono što je kod plutanja na vodi zanimljivo, izuzev njegove prirode, je da su sportaši bili sve suprotno od jednog konvencionalnog i očekivanog sportaša.

Ležerni atletičari

Plutanje u vodi privuklo je zdepaste i opuštene likove koji inače ne bi sudjelovali u natjecateljskim sportovima. Uglavnom se radilo o flegmatičnim plivačima od kojih je velika većina imala više tjelesne masti od prosječnog suvremenog sportaša.

Za razliku od mnogih drugih sportova, u ovom se smatralo da je posjedovanje više masnog tkiva od mišićne mase ključno za uspjeh. Vitki sportaši bili su odmah otpisani kao 'mršavci' i rjetko su bili dobri. Masnoća je manje gusta od vode i stoga natjecateljima može pružiti dodatni uzgon, dok su mišići i kosti gušći, što povećava rizik od potapanja. Mršavi, mišićavi ljudi neće nužno završiti na dnu bazena, iako neki bodybuilderi imaju taj problem.

Plutanje na vodi bio je vic dana

Plutanje na vodi smatran je izuzetno uspavljujućim sportom. Dosadan, bezličan, čudan, smiješan, mnogi su epiteti kojima se opisivao. Nikoga nije pretjerano zanimao radi nedostatka akcije, činio se jednostavnim i glupim, no je li stvarno bio takav kakvim ga pamte?

Onda kada je plutanje na vodi bilo najpopularnije, većina je smatrala kako je za ovaj sport nije potrebna ikakva vještina ili talent. U godinama prije Prvog svjetskog rata udruge sportaša i sveučilišna tijela u Sjedinjenim Državama bile su pristisnute da kompletno odustanu od treniranja ovog sporta. Plutanje na vodi nije bilo samo pasivno ležanje na vodi čiji sportaši samo moraju biti dobro 'oklopljeni', već zagovornici ovog sporta pripisuju takvo mišljenje lošoj reputaciji.

Ono što je bilo važno je odrediti pravi kut ulaska u vodu. Ako osoba zaroni preplitko, izronit će prerano i naglo iskočiti. Potom je bitno da pete dodiruju površinu vode, a ne da vise ispod nje. Ovaj aerodinamični položaj omogućuje natjecatelju da klizi dalje, budući da je tijelo moralo biti savršeno mirno.

Što je bilo s plutanjem na vodi i gdje je danas?

Plutanje na vodi radi svoje je prirode bio nevidljiv prosječnom gledatelju, a reputacija sporta kao iznimno uspavljujućeg nikada nije izmaglila. Još od 1908. godine, samo četiri godine nakon svog olimpijskog debija, plutanje na vodi zauvijek je uklonjeno iz programa.

Danas je ovaj sport gotovo potpuno nestao, osim povremenog pojavljivanja na školskim plivačkim svečanostima. Sport je u nekoliko navrata dobio i pozitivne kritike: Na jednom događaju koji je organizirala organizacija mladih YMCA u Kanadi, opisano je kao najzanimljiviji događaj večeri bio plivač koji je proplutao gotovo cijelom dužinom bazena.