Ponekad je teško prijateljima objasniti kako ste neki dan sjeli za stol i čitavu večer sa nekime igrali igru za koju je potreban jedna jedina komanda. Većina hardkoraša će odmahnuti rukom i reći kako za pravu igru treba nekoliko sati dobre priče, solidan set pravila koji omogućuje potpunu slobodu kreativnog razmišljanja, kao i potvrdu svih mogućih popularnih recenzenata. Znate, da ne ispadne debil.

Međutim, poanta je da kvalitetne igre dolaze u svim mogućim oblicima, te da njihova jednostavnost zapravo može skrivati određenu finesu koja je prisutna u velikoj većini uspješnih mega-naslova. Pod mega naslovima, barem u ovoj temi tjedna, podrazumjevamo igre koje koriste više od tri komande. "Super", misliti će si neki. "Rukavina je konačno kompletno pukao. Sada će nam vjerojatno ponovno početi govoriti o tome kako indie igre predstavljaju budućnost." Pa, ne baš. Ovdje uopće nije poanta dolazi li igra od višemilijunskog izdavača ili autističnog sve-u-jednom kromanjonca koji je posljednjih 10 godina proveo za računalom u maminom podrumu.

Jednostavna remek djela poput Wrestle Jumpa pokazala su na više navrata kako banalne igre na granici starih flash naslova mogu proizvesti toliko buke i uzbuđenja kakvu ne uspjevaju mnoge druge kompetitivne igre. U igri gdje, pazite, stiskanjem gumba kontrolirate noge jednog od dvojice luchadora koji pokušavaju prevrnuti protivnika i zabiti mu glavu u pod. Upravo u ovoj na prvi pogled "debilnoj igricie" strahovito je lako izgubiti kontrolu i početi kričati na nemoguće manevre kojima vi ili vaš protivnik odnosi pobjedu. Adrenalin trijumfa, dinamičnost partija koje traju po maksimalno minutu i pol, kao i vrlo, VRLO jednostavan gameplay zapravo postavljaju više pitanja nego što daju odgovora. Nije li poanta dobre igre da bude donekle kompleksna i da igračima predstavlja izazov? Zar više likova na izboru nije ključ kvalitetnog kompetitivnog igranja?

U ovom slučaju ne. Zapravo, iznenadio sam se koliko radosti i zabave nešto ovoliko jednostavno donosi za stol. Jasno, igra se igra na smartphoneovima i tabletima. No to nije poanta. Poanta je koliko se kvalitetnog vremena može izvući iz njezine jednostavne premise. Vjerujte nam, nitko tko ju je zaigrao do danas nije zažalio. I znate što je još više zabrinjavajuće? To što takvih igara ima JAKO PUNO. Čovjek se u jednom trenu čak zapita postoji li čitava razina casual igara koje su fantastično jednostavne a opet izazovne i zabavne. Igara koje svatko može početi igrati u par sekudni i iz njih izući sate zabave.

Badland, frogmindov endless runner/ Limbo hibrid zanimljiv je kao igra za jednog igrača. Izazovan, štoviše. Međutim, jednom kada ga zaigra četiri igrača, stvari postanu zanimljive. Igra, kao što smo već spomenuli prije u članku, koristi samo jednu jedinu kontrolu, a to je uzljetanje. Međutim, pokušavanje sabotiranja tuđeg leta, sakupljanje poboljšanja, kao i topografija svakog nivoa normalnu igru pretvori u kaotično nadvikavanje i trijumfalno kreketanje nakon što jedan jedini klon preživi. Euforija koju to iskustvo donosi parira sa svakim online shooterom ili MOBA-om. Dapače, kao gameri koji imaju iskustva u ovim žanrovima, otvoreno možemo reći kako zadovoljstvo pobjede u Tug the Tableu, Badlandu ili Dive Kicku komforno parira nekim kompleksinijim multiplayer naslovima.

Ponata kvalitetnog dizajna ovakvih igara ne leži u jednostavnim komandama. One su, ukoliko se radi o hotseatu, mandatorne. Njihov uspjeh smješten je u to delikatno područje minimalističkih pravila. Onoga što igru čini balansiranom, pristupačnom a ujedno kompleksnom, izazovnom i zabavnom. Štoviše, spremni smo otići toliko daleko da kažemo kako naslovi poput ovoga zapravo spadaju u zen gaminga. U izuzetno jednostavne igre koje koriste osnovne elemente video igre kao takve da igrača dovoljno zainteresiraju kako bi čitavu večer proveo pokušavajući tog prokletog crvenog meksičkog hrvača konačno prebaciti preko glave.