'Made in Germany' u 2011. zvuči uvjeljivije nego ikada prije u povijesti. Njemačka ne prestaje fascinirati samu sebe, ništa manje ni ostatak svijeta. Rekordna zaposlenost, rekordna stopa rasta, rekordni izvoz, rekordno zadovoljstvo građana. No, ima jedan problem s rekordima – događaju se jednom ili dvaput u karijeri. Ima li Njemačka snage za dugoročni optimizam?
Kinezi čekaju po devet mjeseci da im se dopremi BMW, tolika je količina narudžbi. Njemačka izvozi kao luda, kako automobile, tako i strojeve koje na Dalekom istoku koriste u industrijskoj proizvodnji. Sretna koncidencija relativno niske vrijednosti eura, brzorastućeg kineskog srednjeg sloja, ulaganja u tehnologiju, jeftine radne snage – što imigrantske, što one u susjednim zemljama nekadašnjeg komunističkog bloka - kao i poslovične germanske štedljivosti, rezultirala je najvišim rastom BDP-a među svim EU članicama prošle godine – 3,6 posto
'Ajmo još malo nabrajati. Nezaposlenost je na najnižim granama od 1992., prema anketi instituta Allensbach Nijemci su ušli u ovu godinu s navećim optimizmom od 2000. godine, povjerenje u poslovanje je najviše otkako ga mjere u institutu Ifo u posljednjih 20 godina, u prošloj je godini zemlja potukla čak i Kinu po izvoznom suficitu. Da se poslužimo starom purgerskom izrekom – u čemu je štos?
Za razliku od anglosaksonskih ekonomija koje su sav svoj poslovni IQ upucali u financijsko tržište koje nema skoro pa nikakvu društveno iskoristivu vrijednost osim što donosi stotine milijuna godišnjih bonusa malobrojnoj eliti i neurotično je opterećeno kratkoročnim dobicima, Njemačka je fokusirala svoju inventivnost i tehnološko umijeće u proizvodnju stvari koje praktički hoće kupiti čitav svijet, a ponajprije ljudi u silovito rastućim tržištima Kine, Indije ili Rusije. Umjesto da se igraju napuhavanja tržišta nekretnina ili špekulacijama investicijskih banaka, odlučili su servisirati globalnu populaciju strojevima za obradu drveta, industrijskim lancima, mašinama za reciklažu... Ukratko, proizvodima koje nužno treba svako industrijalizirano društvo. Ne samo to, specijalizirali su se upravo za tehnološke domene koje su deficitarne na ciljnim tržištima.
Što reći, prilično lukavo i dovoljno uspješno da si i Amerikanci i Francuzi žele odgristi lakat, spočitavajući Angeli Merkel kako posluje s Kinom nauštrb izvoznih politika njihovih zemalja. Obama i Sarkozy bi željeli u Njemačkoj vidjeti veću domaću potrošnju i uvoz.
No ono što izgleda kao zajedljivi zaključak političke zavisti i tržišne inferiornosti, zapravo je i stvarni zametak mogućeg kraha njemačkog diva. Naime, bombastičan izvoz će funkcionirati samo do onog trenutka dok, recimo, kineska automobilska industrija ne postane kvalitativno konkurentna ili, još prije, dok se ljudi i strane tvrtke jednostavno ne namire. Kome će tada prodavati njemački srednje veliki proizvođači (Mittelstand), a koji se smatraju kičmom nacionalne ekonomije i čija se pouzdanost još od konca 19. stoljeća temelji na dva principa – tehnološkoj izvrsnosti i obiteljskoj tradiciji?
Moć i slava Berlina u novoj dekadi 21. stoljeća previše je ukopana u potrebe velikih stranih klijenata, što je prilično klimav razlog za dugotrajni optimizam. Predbacuje se Nijemcima mnogo štošta drugo, pogotovo iz krugova vlastitih građana – prekomplicirana administracija, gomila nepotrebnih zakona koji reguliraju apsolutno svaki detalj poduzetnišva (primjerice, građevinska regulativa je među najopsežnijima na svijetu i kako piše jedan komentator – knjige zakona su teže od cigli potrebnih za gradnju), zatim loš rejting akademske izobrazbe, da ne pričamo kako je cijena ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke do 2009. koštala nekih 1,3 trilijuna eura, a račun i dalje raste.
Prisustvujemo nevjerojatnom obratu povijesti u kojem je Njemačka isplivala kao apsolutni gazda Starog kontinenta, unatoč najtežim startnim pozicijama. Američki Marshallov plan je od sveukupnih sredstava za poslijeratnu izgradnju Europe dodijelio Velikoj Britaniji i Francuskoj po 40 posto. Porušena Njemačka je dobila svega 15, s tim da ih je, k tome, morala i vratiti.
Kao praktički i u svakoj drugoj priči o senzacionalnom rezultatu, riječ je o alkemijskom spoju povoljnih okolnosti i vlastitog genija. U zadnje vrijeme, alkemijskog luzera je odigralo portugalsko, španjolsko i grčko posrtanje koje je pridonijelo niskom euru i time većem izvoznom rejtingu Berlina. Nešto o čemu bi Nijemci definitvno trebali voditi računa kada se žale na ulogu europskog Djeda Mraza u posljednje dvije godine. Tu je, kao bonus, i jeftinija radna snaga istočnih Europljana koju objeručke muzu u jednom Porscheu ili Vokswagenu. Da ne pričamo o gomili mršavo plaćenih imigranta čije se glave neće tako skoro ili, možda, nikada integrirati u Goetheovu i Schillerovu tradiciju, ali su im ručice već odavno dvjesto posto upogonjene u čudo njemačkog gospodarskog uspjeha.
Čitamo kako će Deutsche Börse preuzeti 60 posto vlasničkog udjela Wall Streeta, vrhunskog simbola američkog kapitalističkog progresa u mergeru koji će ih učiniti najmoćnijom burzom svijeta, četiri puta većom od nedavno združene londonske i kanadske. Situacija apsolutno ideološki nezamisliva još pred samo koje desetljeće. Njemački 'know how' očito osvaja nove domene biznisa na globalnom polju. Dobar znak. Ako postoji garant stabilne i relevantne Europe u razdoblju koje dolazi i pod čije skute će se šćućuriti kako Englezi i Francuzi koji danas plaćaju gospodarski danak svojem dojučerašnjem narcizmu i nacionalno orijentiranim ekonomijama, tako i ostale više manje pogubljene EU članice, onda je to zemlja koja je praktički do prije pet minuta morala dokazivati da je vrijedna ravnopravnog političkog statusa unutar Starog kontinenta. Pravo je vrijeme da licenciramo 'Danke Deutschland' za međunarodnu scenu i namlatimo se para od autorskih prava.
