Svako ubojstvo je strahotan zločin, ali je njegovo procesuiranje u osnovi rutinska, gotovo pa svakodnevna zadaća države i njenog pravosuđa. Takvo je i suđenje Perkoviću i Mustaču, ali se ono uporno stavlja u specifični politički, zapravo propagandistički kontekst, čime se pokušavaju potkrijepiti izvjesni mitološki narativi.

Središnja teza tih pokušaja glasi da je Jugoslavija bila totalitarna država koja je svojom brutalnom tajnom službom širom globusa progonila i ubijala borce za slobodu i demokraciju.

Jugoslavija doista nije bila demokratska država sve do 1989. i legalizacije osnivanja političkih stranaka. Raspala se u rujnu 1990. kada je Srbija de facto proglasila samostalnost, pa Jugoslavija nije ni bila u prilici zaživjeti kao demokracija. Ovdašnje političke elite imale su druge prioritete. No, kako bilo, za raspravu o naravi jugoslavenske države, djelovanje njenih obavještajnih i sigurnosnih službi u inozemstvu zapravo je sporedno. Ideološka i vrijednosna prosudba neke države na temelju aktivnosti tajnih službi nije od osobite koristi i može odvesti u slijepu ulicu.

Kako i demokracije posežu za ubojstvima političkih protivnika, špijuna i terorista

Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo s pravom se smatraju kolijevkama demokracije i državama s ponajboljim pravosudnim sustavima. Ipak, njihove tajne službe – CIA i MI6 – bez oklijevanja posežu za ubojstvima političkih protivnika, špijuna i terorista, po kratkom postupku, bez ikakve sudske procedure i na stranom tlu. Američke službe izvan teritorija SAD-a primjenjuju i torturu, što bi pravosuđe zemalja na čijem se tlu to zbiva također trebalo procesuirati jer država je dužna progoniti svako kazneno tijelo kad na to upućuje osnovana sumnja.

Dakako da to nitko ne čini, što je žalosna stvarnost suvremenog svijeta i ružno naličje velikih demokratskih i pravnih načela. Pritom se, štoviše, ni američka ni britanska vlada ne trude sakriti tu općepoznatu činjenicu. Na stanovit način njome se i hvale, u svakom slučaju, ne sprječavaju filmsku industriju da to čini jer, naravno, demokratske države ne upliću se u kulturu i umjetnost.

Najveća filmska franšiza svih vremena posvećena je britanskom tajnom agentu koji ima, ni manje ni više, nego 'dozvolu za ubijanje'.

Šarmantni ubojice s PTSP-om začinjeni hollywoodskim klišejima

Nije li to zapravo skandalozno? Hoće li u sljedećem nastavku James Bond biti procesuiran u Japanu za sva ubojstva koja je u filmu 'You Only Live Twice' počinio na japanskom teritoriju? Hoće li ga u nekom drugom filmu progoniti američko pravosuđe zbog ubojstava počinjenih u filmu 'Goldfinger'? Ili neće, zato što je s Danielom Craigom serijal resetiran pa je nastao novi kontinuitet fabule, svojevrsna zastara u fiktivnom univerzumu? U svakom slučaju, bilo bi glupo, zapravo dosadno da Bond završi na sudu. To nije courtroom drama, nego akcija, automobili, Martini, tehnološka čudesa i lijepe žene.

Lik agenta CIA-e koji zbog 'crnih operacija' pati od PTSP-a, i u međuvremenu je postao hollywoodski kliše, ne treba ni spominjati. Kada te umirovljene ubojice tumači Bruce Willis, doimaju se kao šarmantna, simpatična i zabavna stvorenja.

Šalu i fikciju na stranu, ostaje nam da se upitamo hoće li za tridesetak godina Pakistan tražiti izručenje nalogodavaca i izvršitelja ubojstva Osame bin Ladena?

Argentina začudo nikada nije tražila izručenje nalogodavaca i izvršitelja kaznenog djela otmice velikog njemačkog domoljuba Adolfa Eichmanna koju su na njenom tlu 1960. počinili agenti izraelskog Mossada. Taj paralelni, opasni i odvratni svijet špijunaže, državne sigurnosti i lecarréovskih zapleta, odavno je nesavladiva realnost koju ne određuje ideologija, nego sirovi državni interes, a ponekad i puka pravda.

Mučenici režima nisu nužno plemeniti borci za demokraciju

Tko su bile žrtve jugoslavenske Udbe? Netko neupućen mogao bi pomisliti da su mučenici onog strašnog totalitarnog režima bili plemeniti borci za demokraciju, vladavinu prava i građanske slobode. Sve sâm Montesquieu, Thomas Jefferson, Max Weber i Czesław Miłosz?

Ne.

Nažalost, u redovima protivnika jugoslavenskog režima, kako u zemlji, tako i u emigraciji, broj istinskih liberalnih demokrata bio je – čast iznimkama – zanemarivo mali. Velika većina bila je opsjednuta fiksnom idejom o stvaranju zasebnih nacionalističkih država i pozivala se na demokraciju iz pukih oportunističkih razloga.

Nije njima smetao jugoslavenski jednopartijski sustav i dogovorna ekonomija, nego jugoslavenska multietničnost i multikonfesionalnost jer su organski prezirali svaku vrstu raznolikosti. Sanjali su svoju inačicu jednopartijskog sustava i svoju hibridnu ekonomiju (taj san su i ostvarili, ali je dosegao gornju granicu održivosti).

Takva iracionalna ideologija, točnije sirova mržnja, mnoge je političke emigrante odvela u trovanje vodovoda, podmetanje paklenih strojeva, otmice aviona i – ubojstva. Jasno da su pritom sebe nazivali 'borcima za slobodu', po starom, provjerenom – i danas aktualnom – terorističkom običaju.

München nam neće otvoriti oči, bez obzira na ishod

To su elementi koje treba uzeti u obzir želi li se münchensko suđenje staviti u širi povijesni i politički kontekst. Narav obavještajno-sigurnosnog aparata i njegov modus operandi ne određuju ni ideologija ni oblik vladavine već taj aparat ima svoju vlastitu prljavu narav i – nerijetko – jednako prljave protivnike, neovisno o tome je li riječ o CIA-i, Udbi, Mossadu, ili onim besprijekorno odjevenim britanskim džentlmenima iz MI6.

Kakav god bio ishod münchenskog suđenja i što god ono bude razotkrilo ili prikrilo, neće nam donijeti nikakvu novu spektakularnu spoznaju. Ništa suštinski novo nećemo saznati o mračnim metodama obavještajno-sigurnosnih službi niti će pripadnici negdašnje jugoslavenske političke emigracije zasjati u nekom novom demokratskom i humanističkom svjetlu.

Svaka žrtva je tragična i zaslužuje sućut, ali ne postaje pravednikom samo zato što je žrtva.