'Šuti, ne pitaj me! Muka mi je kad se sjetim. Pet godina učiš k'o budala, ulažeš u sebe da bi, i ako nađeš posao, kao akrobat balansirao nad egzistencijalnim ponorom', govori nam Marko M., student četvrte godine Filozofskog fakulteta u Mostaru, kad smo ga pitali što poslije fakulteta
On je, kako kaže još na trećoj zgrabio priliku i učvrstio svoju poziciju vikend konobara u jednom svadbenom salonu. 'Sad radim samo dan tjedno jer ne stignem više od obveza na faksu, tako da zaradim 200 eura mjesečno. To ti je, prijatelju moj, pola profesorske plaće. Kad završim faks, sumnjam da ću skoro naći posao u struci, ali bar ću u salonu moći raditi više, pa ću tako imati i veća primanja od kolege profesora sa 20-godišnjim iskustvom', rezignirano nam objašnjava Marko. Kolegica mu Iva ima pak nešto drugačija razmišljanja. Kaže kako je svjesna, baš kao i njen kolega, da će nakon studija teško do posla.
'Većina mojih kolegica koje su diplomirale ekonomiju danas rade u kladionicama ili kafićima. Meni je ostao još jedan ispit do kraja, ali ne razmišljam o takvim zaposlenjima. Radije ću čuvati ovce i prodavati sir. Tu bar nema krkanskih gazda ni stresa, a ne moraš se ni učlaniti u HDZ', govori nam buduća ekonomistica Iva.
Najgora je, slaže se ovo dvoje studenata, činjenica da profesor u srednjoj školi ima tek stotinjak eura veću placu od čistačice u toj istoj školi. 'Od nas ti je', zaključuju budući članovi akademske zajednice, 'gore jedino onima što kreče za cenera.'
