Praktički najveći pothvat ujedinjene Europe, najočitiji simboli njezinog jedinstva – ukidanje unutrašnjih granica i zajednička valuta – ove i prošle godine počeli su šepati pred realnošću. Prvo, financijski kolaps triju članica EU, između ostalog i zato što nisu dorasle valutnoj snazi eura, a potom i kolaps otvorenih granica, izazvan ponajviše gomilom Sjevernoafrikanca koji su se preko Lampeduse pokušali dokopati europskog kontinenta.

27. travnja susret Berlusconija i Sarkozyja u Rimu prošao je, čini se, s nalivperom u ruci. Dvojica su čelnika napisala pisamce Europskoj komisiji u kojoj traže strože kontrole graničnih prijelaza unutar EU i dok se očekivalo da će prijedlog teško proći zbog opozicije ostalih članica, prešutno mu se pridružila i Njemačka, što će reći da više nije bilo manevarskog prostora za Barrosa da kaže ne. Tako je 29. travnja odgovorio u istom epistolarnom duhu riječima da bi kontrole na granicama unutar Schengena mogle postati realna opcija, štoviše, da bi trebalo povećati budžet Frontexa, EU agencije za upravljanje granicama.

Dakako, nitko 1995. nije očekivao da će danas-sutra u Europu navaliti narodi s Bliskog i Srednjeg istoka bježeći od tiranskih režima, no to povlači da je ideja Europske unije daleko više konstrukt povoljnih povijesnih okolnosti nego politička nužnost Starog kontinenta. Nekoliko desetaka tisuća imigranata previše i - zbogom Schengen. Baš kao što bi se moglo dogoditi i zbogom euru ukoliko ove ili sljedeće godine Španjolska urbi et orbi proglasi bankrot. Da, možda su neki politički entiteti preveliki da padnu, ali su očito i preveliki da se spase. Barroso tako piše da bi se u skoroj budućnosti mogla uvesti privremena i koordinirana kontrola unutrašnjih granica. Jedinstvo Unije tada bi se očitovalo tek u činjenici da bi pogranična policija bila mješovito sastavljena od svih država članica.

Europu je nekad povezivala ideja zajedničkog napretka, danas je to eventualno ideja zajedničkog straha. Za tri dana Komisija će vijećati na temu ključnih prijedloga Barrosovog odgovora Berlusconiju i Sarkozyju, gdje se, osim pristanka na razvodnjavanje Schengenskog sporazuma, priča i o uvođenju zajedničke politike azila. Razmatra se i aktiviranje Unijine direktive za privremenu zaštitu raseljenih osoba, nešto što je očito Italija htjela učiniti kada je podijelila 25.000 viza imigrantima iz Tunisa, a što nije naišlo na razumijevanje Francuza jer većina tih ljudi ionako nije imala namjeru ostati u Italiji, već se pojaviti u dvorištu svojeg nekadašnjeg kolonizatora.

Strka oko pitanja kako se uhvatiti u koštac s navalom nezvanih pridošlica iz južnog Mediterana, pogođenog ratovima, nezaposlenošću i izostankom ikakve ljudske budućnosti, trebala bi dobiti svoju prvu konkluziju na europskom samitu u lipnju. Vrući će krumpir još dodatno zagrijati nove aplikacije Bugarske i Rumunjske da se priključe schengenskoj zoni. Njihovo bi primanje u ovakvoj konstelaciji bilo ravno suicidu, no neki oblik samoubojstva EU već ionako čini. Zeznuta je stvar: kako odigrati strogu antiimigrantsku i policijsku partiju, a ne servirati na volej ekstremnoj desnici koja mic po mic taba put do parlamenata i koalicijskih vlada diljem Europe? Rješenje će biti, po običaju, birokratsko manevriranje između niti previše niti premalo, niti tu niti tamo, niti da niti ne, kako se to već u Bruxellesu majstorski čini.