Kad iz zagrebačke prometne gungule za vrijeme kišnog dana uoči Uskrsa uđete u zgradu Knjižnice Juraj Habdelić na Jordanovcu, u prvi mah prepadne vas tišina koja tamo vlada. No onda kao da vas počne uvlačiti, pa poželite ostati što je moguće duže. Dok se penjemo na prvi kat, na kojem se nalazi provincijalat Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, čak i naši koraci manje odzvanjaju stubištem nego u drugim zgradama.

Na vratima nas smirenim i dobroćudnim glasom pozdravlja provincijal Sebastian Šujević. Odmah odlazi u kuhinju pripremati kavu dok mi u predsoblju promatramo savršeno posložene kolekcije knjiga u vitrinama.

Ovaj 47-godišnjak iz Rijeke do prije nešto više od godinu i pol bio je ravnatelj Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku, za koju kaže da mu je bila škola za poziv koji trenutno slijedi – da vodi kolektiv od 112 redovnika, lepezu različitih individua, zajedničkog temelja i cilja.

Upravo je vodstvo bilo i povod našem razgovoru jer će se 10. svibnja održati druga Konferencija o liderstvu: Slijedi svoj poziv u organizaciji Centra Ignacije te će okupiti govornike iz vjerskog i sekularnog svijeta, a među njima je i pater Šujević. S 450 sudionika podijelit će svoja iskustva vođenja, upravljanja ljudima, poslovne etike te važnosti etičnog i moralnog vodstva.

Pateru Šujeviću, kad ste dobili poziv? Je li to bio trenutak ili spoznajni proces?

S 21 godinu. Završio sam Salezijansku klasičnu gimnaziju i upisao studij prava. Nakon dvije godine shvatio sam da to nije za mene pa sam jednu godinu istraživao gdje bih i što bih i tu je zapravo počeo moj poziv. U toj godini sam zapravo sazrio kroz tu neku krizu identiteta, smisla i nalaženja. Nije to bila velika kriza, ali je bilo ozbiljno promišljanje o životu. I u tom razmišljanju o zvanju, smislu nutarnje gorljivosti, odlučio sam se za ovaj put.

Ljudi uz riječ 'poziv' vežu samo određena zvanja, poput svećeničkog ili liječničkog, ali imamo li svi mi zapravo neki poziv, neku ulogu u svijetu, koju moramo prepoznati i njegovati?

Pa rekao bih da svaka osoba ima poziv učiniti nešto dobro i pridonijeti društvu, svijetu, ljudima oko sebe. To je dubok, temeljni poziv koji svatko od nas ima, činiti dobro i pridonijeti društvu svojim sposobnostima. Tu stvarno postoji razna lepeza specifičnih poziva, od uloge u obitelji do posla ili nekog angažmana - ali opći poziv je činiti dobro drugome. Svatko to može na svoj specifičan način.

Sada vodite 112 redovnika, a prethodno ste u školi vodili nešto drugačiji kolektiv. Vođenje u poslovnom svijetu pak ima svoje specifičnosti i izazove. No koja bi bila univerzalna formula dobrog lidera?

Lider prije svega mora znati prepoznati i slušati druge - prepoznati što je u drugome dobro, što se u njemu događa, što su mu kreposti, a što mane – i pomoći mu da se s njima suoči i da tako zajednički pridonose cilju. Lider je tu na neki način i u poziciji sluge - da služi tome drugome, da mu pomogne ostvariti se i da tako onda pridonesu zajedničkom poslanju. Jer svatko u taj neki posao, viziju ili poslanje unosi svoje sposobnosti, svoje talente i jedni bez drugih ne možemo. No da bi mogao voditi drugoga, a ne manipulirati njime, mora biti dobro posložen. Ljudi nisu cigle, pa da ih samo posložiš – svaki kolektiv je živi organizam koji ovisi o organima, ali ima onaj jedan koji ih vodi – no i on ovisi o njima, treba informacije od njih – zalaganje, iskrenost, poštenje, velikodušnost, poniznost.

Kad smo kod poniznosti, nerijetko uz lidere, barem u poslovnom svijetu, povezujemo velik ego. Je li i vama ego 'zatitrao' primjerice kad ste postali provincijal?

Mi čak u pravilima imamo to da nitko ne smije težiti takvim funkcijama. Čim netko u našim krugovima teži tome, znači da ima neku sklonost karijeri. A to je kod nas potpuno kontraproduktivno i kontra naših načela. Znači, poniznost je na neki način preduvjet. I zapravo, kad malo pogledate, možda najbolji lideri i nisu oni koji se guraju na tu funkciju, nego oni koje ljudi prepoznaju kao lidere, koji od kolektiva dobiju 'poguranac'. Čim se netko gura, znači da mu je ego prejak, a to nikako nije dobro za vodstvo.

Padaju mi na pamet sad oni koji upisuju medicinu ne da bi liječili, nego da bi bili prije svega doktori. Ti kasnije vjerojatno završe u politici.

Pa da, težiti staleškoj časti. To je krivi razlog, mogli bismo reći.

Ali generalno danas skromnost i poniznost ne prolaze. Naglasak se stavlja na individuu, na ego, a u smislu poslovnog uspjeha najbolje prolaze oni koji najbolje za sebe grabe i koji se najbolje prezentiraju – forma nadmašuje sadržaj.

To je varka današnjeg svijeta. Svi vole imati skromne ljude oko sebe jer će vas baš oni poslušati, znat će se žrtvovati, pomoći vam i podijeliti s vama vaš teret. Ali u tom nekom vanjskom mentalitetu čini se da se to prezire. Svijet danas nameće da je važno pobrinuti se za sebe, da u svemu budeš zadovoljan, da se sve tebi podređuje, da si centar i da ti sve bude lagodno. A to je lažna slika o životu. Život bez žrtve ne postoji, bez odricanja i samoprijegora. To je nemoguće izbjeći.

Da. S jedne strane idemo prema blagostanju – nikad nije bilo manje gladi i ratova u svijetu, nikad čovjek nije lagodnije živio – a s druge, čini se da nikad nismo bili ovako otuđeni. I kako tehnologija napreduje, fizički sve manje patimo, ali…

Žrtva i patnja zapravo nas oslobađaju lažnih slika o sebi. Da moramo biti savršeni, da moramo biti učinkoviti, da sve mora biti pod kontrolom, da moramo biti gospodari svega. A to se danas nameće. Da moramo sve kontrolirati, sve moramo predvidjeti, sve moramo izračunati i da mora biti neki učinak. Jer ako nema učinka, sve je uništeno. To je taj kapitalistički mentalitet. Znači, najveće prokletstvo kapitalizma je da sve mora imati svoj učinak. Ako nema učinka, evo ti otkaz - gubi se ta osjetljivost za čovjeka. Prestaje se biti čovjekom. Kao da se hrani egocentričnost, stvara nekako čak i narcisoidnost. Ako nije po mome, razilazimo se. Jedan od razloga zbog kojih danas nažalost ima i toliko rastava brakova to je što ljudi nisu spremni zajedno se žrtvovati, zajedno graditi, ispravljati se, pomoći drugome, komunicirati, pa čak i priznati grešku. Znači, baš kao da je posrijedi nekakva osjećajna i afektivna kržljavost. Što opet, s druge strane, nije čudo, s obzirom na taj način života koji je u okviru digitalnog ili, rekao bih, pod okovima digitalnog svijeta.

Gotovo sve znanje ovog svijeta udaljeno je od nas nekoliko klikova. Društvo je postalo svjesnije, ali me zanima mislite li da se udaljava od one iskonske svijesti ili, ako hoćete, duhovnosti? S druge strane mnogi danas traže produhovljenost na različite načine, ne možda u Crkvi, ali svakako imam dojam da je traže.

Zapravo smo bombardirani informacijama i čak bih rekao da su ljudi i prezasićeni. Druga stvar, to što ste rekli, živimo čak i u nekom stupnju većeg blagostanja. Tako da je s jedne strane čovjek pod manjim pritiskom da traži 'pomoć odozgo', ali zbog dinamike života, preopterećenosti, izgaranja i tog bombardiranja informacijama osjeća se čak, rekao bih, i iscrpljeno. Ima manje vremena biti u miru, u tišini, u prirodi ili u molitvi. Rekao bih da je sposobnost koncentracije u tišini, gdje se čovjek susreće sa sobom, s transcendencijom, manja, stoga sve više i izbjegava te trenutke.

Ali baš zbog toga što to čovjeku nedostaje rekao bih da imamo i procvat duhovnosti. Jer kad pogledate i medicinske i duhovne savjete kad je netko preopterećen ili u burnoutu, oni su isti - fizički rad, priroda, meditacija, biti sa sobom u miru i tražiti ono što je dobro, što je lijepo u životu. I tako se polako nanovo razotkriva pravi život.

Kako biste opisali današnji duh vremena?

Duh vremena je isti kao i uvijek, jer to je duh koji određuje čovjek, a čovjekove mane i vrline zapravo su tijekom povijesti uvijek iste, samo se drugačije manifestiraju s obzirom na tehnološka postignuća i slično. A nekakav interes za profitom, interes za uspjehom, za časti, za moći ili za jednostavnim životnim ostvarenjima i najmanjega čovjeka – sve je to zapravo oduvijek isto. Tako da postoje neki trendovi specifični za današnje vrijeme, specifični oblici tih ljudskih nagona i ljudskih potreba - a to je da se čovjeka, u smislu već spomenutog blagostanja, okreće da više razmišlja o sebi, o svojim potrebama, da ugodi sebi prije nego drugima.

A što je s Crkvom? Bi li se i ona onda trebala više prilagoditi duhu vremena ili, ako hoćete, malo drugačije manifestirati svoju bit?

Crkva ima jedan jedini zadatak, odnosno poslanje. Ne, ona se ne treba prilagoditi duhu vremena, nego ona treba pridonijeti duhu vremena. Ona se jedino treba prilagođavati Duhu Svetom, a on onda nadahnjuje Crkvu da radi određene akcije – ne bih rekao promjene – nego nadogradnje komunikacije ili izražavanja te bogate stvarnosti i baštine. Ako Crkva djeluje po tom načelu i radi to autentično, onda ona doprinosi i tome da ljudi tog vremena dobiju od Crkve ono što trebaju i to se događa na razne načine.

Kroz cijelu povijest Duh Sveti podiže čovjeka, osvježava ga i vraća ga na ono što je bitno, što je za njega važno, da bi se ostvario i postigao puninu života. Nije to nikakav pokret, nego se kršćanstvo obnavlja na svim razinama – od najmanjeg čovjeka do biskupa i pape. I to je recimo nešto što se sad događa, zahvat njegova poticaja i nadahnuća da opet vraća tu radost, živost, čovječanstvu danas.

Čini mi se da je papa Franjo puno napravio za tu obnovu.

Da, on doista puno radi na tome, prepoznao je to. Ali ne samo on - i papa Benedikt XVI., i Ivan Pavao II., i prije njega Ivan XXIII. i Pavao VI. Dakle gledamo taj jedan slijed, zahvat Duha koji traje i traje i lagano se, bez sile, nudi čovjeku. I nama redovnicima, ne u smislu da nas preokrene da budemo nešto drugo, nego da nas osvježi, da svoje darove, svoju specifičnost obnovimo – da potakne novi žar i gorljivost.

Dakle, ako gledamo 2000 godina dugu povijest Crkve, ta obnova lagano počinje u 20. stoljeću?

Tako je.

A čime je mogla biti potaknuta?

Potrebom čovjeka.

Ovaj tjedan kršćani slave svoj najvažniji blagdan – Uskrs. Možete li reći koja je glavna poruka Uskrsa, a da vas razumiju i ljudi koji nisu upoznati s kršćanskim metajezikom, tradicijom i poviješću?

Najkraće rečeno, rekao bih da je Uskrs pobjeda ljubavi. A najkraća definicija ljubavi je željeti dobro drugome. Kad nekoga volite, osnova toga je da toj osobi želite apsolutno dobro, bilo u smislu tijela, duše, u svakom smislu. Uskrs je najvažniji događaj u kršćanstvu jer je netko tko želi apsolutno dobro – gospodin Isus Krist – to i ostvario: dao je svoj život za drugoga, da ga vrati Ocu, i pokazao da se isplati činiti dobro jer se to onda uvijek dobrim vrati. Poruka je da se ne bojimo željeti dobro drugome, činiti dobro, čak i onda kad mislimo da gubimo – jer ne gubimo ništa. To što ste dali od sebe itekako ima smisla. Mala je to formula koja je u povijesti potvrđena velikim događajem i u kojoj čovjek uvijek može naći ohrabrenje.