'Gdje ćemo se naći', pitamo ga ususret našem sastanku. 'Ako vam je to u redu, možemo na neki kolač', uzvrati on. Pa tako i bi. Našli smo se u slastičarnici u Maksimiru, a dočekao nas je s njemu karakterističnim osmijehom od uha do uha.

Ovaj 41-godišnji svećenik odrastao je u Svetoj Nedelji u obitelji s 11-ero braće i sestara te sad već ima i 38 nećaka. Baruni su glazbena obitelj – 2007. braća su oformila klapu, a ona je s vremenom iznjedrila i mandolinski sastav u kojem sad njihova djeca sviraju mandoline, gitare, ukulele i kontrabas.

Pored toga što pjeva i svira gitaru, pater Tvrtko Barun voli slobodno penjanje, trčanje, skiper je, a uz diplomu iz filozofije i teologije sada završava i MBA (Master of business administration). Kako kaže, jednostavno ne voli besposleno sjediti.

Šest godina vodio je Isusovačku službu za izbjeglice (JRS) u jugoistočnoj Europi, glasno se boreći za prava ljudi koji su došli potražiti bolji život na ovim prostorima, a Europski parlament njegov je trud 2017. okrunio priznanjem Europski građanin. Iskustvo rada s migrantima ga je, kaže, promijenilo.

'Te godine rada s izbjeglicama i dva mjeseca koja sam proveo u Ugandi izvukli su me iz jednog monolitnog sustava i svijeta istih i sličnih. Susresti drugačije ljude od sebe, pogotovo one koji su u većoj potrebi, koji nisu prihvaćeni, pomoglo mi je da razvijam suosjećajnost, razumijevanje za druge i drugačije i da produbim taj osjećaj koji je Isus imao za marginalizirane, neprihvaćene, gubave, drugačije, strance…', kaže nam pater.

Kad crkva otvori vrata: Od radionica kušanja piva do konferencije o liderstvu

Iako već četiri godine nije na čelu JRS-a, i danas, kroz neprofitnu udrugu Centar Ignacije, čiji je osnivač i predsjednik, na različite načine pridonosi zajednici.

Pored klasičnih programa duhovnosti kao što su osobno vođene duhovne vježbe u šutnji, Centar nudi različite radionice duhovnosti uz kušanje vina ili piva, duhovnu obnovu na jedrilici, ljetnu školu vodstva i drugo. Proljetos su prvi put organizirali i konferenciju o liderstvu 'Slijedi svoj poziv', a ona je okupila ljude iz svih sfera – od Zlatka Dalića preko Aleksandra Stankovića do Ivane Kalogjera – s ciljem da potaknu ljude da preuzmu odgovornost za promjene u društvu.

'Široko smo postavili cijelu priču jer vrijednosti koje prepoznajemo u vodstvu vidimo i šire od onih koji su samo vjernici ili katolici, uvjereni i da od svih njih možemo učiti, da i oni imaju vrijedna iskustva iz različitih perspektiva', kaže pater Tvrtko.

Ono što je zajedničko svim tim ljudima je, kaže, vodstvo za druge, a cilj je bio da ljudi iz prve ruke čuju kako prepoznati ono što nam je dano te kako to onda iskoristiti za dobrobit drugih.

'Dovesti svoj svijet u pitanje iziskuje hrabrost'

Kroz njihovu volontersku mrežu VOLIMGA, u posljednje dvije i pol godine 40-ak ljudi prošlo je četveromjesečnu edukaciju sa stručnjacima iz različitih oblasti, učeći o razlikama u kulturi, psihologiji, motivaciji i o ranjivim skupinama kako bi bili spremni biti na raspolaganju onima koji su u puno goroj situaciji od nas. Dosad je njih više od 20 nakon tih edukacija i po nekoliko mjeseci volontiralo u različitim siromašnim zemljama svijeta – Ugandi, Beninu, Ekvadoru, Boliviji, na Filipinima. A Barunu su se, dok nam priča o tome, zacaklile oči.

'To mijenja život. Nije nimalo lagano iskustvo. Sirotišta, škole, osobe s invaliditetom... divim se tim ljudima. Bio sam dva mjeseca u Ugandi. To je drugi svijet i samim time već se obogaćujuće. Malo osjetite i šok zbog osvješćivanja toga u kojem izobilju mi živimo naspram krajnjeg siromaštva, a kroz to rastete i u zahvalnosti za ono što imamo – od obitelji, društva u kojem živimo i svih mogućnosti, a neki drugi ih stvarno nemaju. I kod nas ima puno ljudi koji su na marginama, pa onda naši volonteri prenose to iskustvo kad se vrate. To je vrlo hrabro, dovesti u pitanje svoj svijet, suočiti ga sa stvarnošću velikog dijela našeg planeta, a to mijenja život i srce te osobe', ističe.

Sviđalo se to nama ili ne, strani radnici sad su dio naše stvarnosti

Upravo će, kaže, iskustvo susreta pomoći današnjem društvu u Hrvatskoj ublažiti netrpeljivost prema stranim radnicima, kojoj sad već gotovo svakodnevno svjedočimo.

'Svidjelo se to nama ili ne, strani radnici u Hrvatskoj sada su dio naše stvarnosti i pitanje je kako ćemo se postaviti – hoćemo se zatvoriti u svoje identitete, svoje balone i ne izlaziti iz njih ili ćemo se otvoriti za susret s njima. Ti ljudi nam sada grade kuće, dostavljaju hranu, činjenica je da su tu – s nekima ćemo se sprijateljiti, neki će postati dio naše obitelji – to je ono što će nas na kraju mijenjati, iskustvo susreta s osobom, kroz koje učimo jedni o drugima', predmnijeva on.

'Ja sam sretan čovjek'

Redovnički poziv je, kaže, osjetio s 12 godina, a onda se on pomalo gradio, dobivao konture i sadržaj. Sada je već 22 godina redovnik isusovac, što, kako kaže, doživljava kao osobni poziv da nasljeduje Kristov život - u kojem ne može imati obitelj, ali je zato slobodan da bude svima na raspolaganju. Svoje svećeništvo, dodaje, shvaća kao službu Crkvi, zajednici.

'Moj poziv je zahtjevan, ali zahtjevno je i živjeti s drugom osobom 24/7, odgajati djecu. Sve ima svoje prednosti, mane, radosti, poteškoće i izazove. I brak-obitelj i redovništvo-celibat lagano je živjeti ako je čovjek sretan u tome i ako to kvalitetno integrira u svoj život – dakako sa svojim poteškoćama i izazovima. Ali da, redovništvo je lijep način života i ja sam zbog tog poziva sretan čovjek', kaže nam pater.

'Treba nam više produhovljenja religije'

Barun se ne libi kritički govoriti o Crkvi, iako on to uvijek lijepo upakira govoreći da 'ima prostora za napredak'. Smatra da nema razloga da Katolička crkva u Hrvatskoj ne bude financijski transparentna jer, kako kaže, misli da i nema nekih malverzacija po pitanju toga.

'U najmanju ruku potrebna je transparentnost što se tiče financija iz državnog proračuna, a bilo bi autentično i korektno prema vjernicima da se zna za što se koristi novac koji Crkva dobiva od njih. I to baš zato što nema malverzacija trebalo bi biti normalno i jednostavno biti transparentan. A do toga nije došlo jer nas nitko neće natjerati na to. Političari neće jer bi izgubili glasove, a velika većina biskupa neće jer su u poziciji moći i jer ne shvaćaju da netransparentnošću gube povjerenje', kaže.

Od svih vjernika, kaže pak, bila bi potrebna veća konkretizacija vlastite vjere, u smislu zalaganja za pravdu, istinu, dobro za drugoga, a posebice za one na marginama društva.

'U Hrvatskoj je puno religijske tradicije i kulture i imamo puno ljudi koji u kršćanstvu pronalaze mir i ispunjenost. No ima tu još prostora za napredak u smislu produhovljenja te religije. Prema popisu stanovništva, više od 80 posto je kršćana u Hrvatskoj. Da živimo to kršćanstvo, po logici stvari ne bi smjelo biti toliko korupcije, nereda i nepravde u društvu. Tu mislim da postoji rascjep između našeg religioznog života i konkretizacije toga u svakodnevnici', dodaje on.

Upitali smo ga i što misli o slučaju mlade djevojke koja je nedavno istupila u HRT-ovoj emisiji 'Nedjeljom u 2' i ispričala svoja traumatična iskustva u jednoj od vjerskih zajednica.

'Papa Franjo uveo je novi pojam, sintagmu duhovno zlostavljanje, kojom se ukazuje na mogućnost zlostavljanja baš iz perspektive duhovnog autoriteta. Baš zato što u službi imam duhovni autoritet, druga osoba je u podređenom položaju i u tom smislu trebam jako paziti s poštivanjem tuđe slobode. Sva zlostavljanja u Katoličkoj crkvi pitanje su autoriteta i manipulacije njime. A tko je veći autoritet od Boga, a mi ga predstavljamo', objašnjava on.

Zašto danas toliko idemo u ekstreme?

Pater Tvrtko uvijek ističe da je različitost bogatstvo i da nas različita iskustva različito oblikuju, pa je uvijek važno pristupiti svima otvorena uma. No trenutačno živimo vjerojatno u nikad polariziranijem svijetu, u kojem od puste kakofonije bit vrlo lako prolazi ispod radara.

'Lakše je ići u ekstrem i zacementirati se u svoj uski svijet gdje je sve jasno, sve znam i nemam se potrebe otvarati nekome tko je drugačijeg stava – političkog, duhovnog, bilo koje vrste. Lakše je kruto postaviti svoj identitet i ništa ne dovoditi u pitanje. Svijet se brzo mijenja, a ako se mi zabetoniramo, čak i u svoje iskustvo od prije pet godina, mislim da si uskraćujemo neke lijepe stvari u životu, one koje nas mogu obogatiti. A to možemo jedino ako smo spremni izaći iz svog sustava i susresti se s drugima i drugačijima', ističe.

Upitali smo ga i kako pomiriti stavove o temama oko kojih se lome koplja, poput pobačaja, LGBTQ+ zajednica i drugih?

'Temeljna pogreška je da sve to stavljamo u dva isključiva tabora i što to rade baš oni koji raspravljaju o tome. Uopće se ne slušamo kad razgovaramo s nekim tko drugačije misli. Svoje iznosimo, ne dovodeći to uopće u pitanje, često i needucirani o tome, a još gore - ono drugo sotoniziramo, banaliziramo i etiketiramo. Onda je normalno to da između tabora nema spremnosti da se čujemo kad ja 'već znam što onaj drugi misli'', kaže on.

'Kad čujemo iskustvo čovjeka, teorija više nije samo teorija, nego ona dobiva ljudski oblik – dušu, srcu, osjećaje, iskustva, čežnje - nije više samo neka brojka ili informacija', dodaje.

Stvari nikad nisu crno-bijele

'Sloboda je kroz teološku prizmu dar i odgovornost, ali i poziv na odgovornost da poštujemo tuđu slobodu. Jer tko smo mi da limitiramo slobodu druge osobe, pa čak i kad smatramo da čini nešto loše. Gdje i kad treba ograničiti slobodu neke osobe, to uopće nije lagano odrediti jer stvari nikad nisu crno-bijele, i tko god ih tako postavlja, svjesno ili nesvjesno manipulira - mulja i gura neki svoj motiv ili interes, pa makar oni bili i pozitivni. Ekstremi djeluju u ime Boga ili u ime tolerancije, znanosti, tehnologije - svi oni postaju čovjekov idol, a to nikako ne može biti dobro', smatra on.

Pater kaže da smo i po pitanju duhovnosti generalno isključivi, bilo kao ateisti, bilo kao kršćani vjernici ili u koju god drugu kategoriju spadali.

'Pa kad jedna strana čuje neki pojam koji veže uz neki sustav od kojeg zazire, odmah to isključuje. A duhovnost treba gledati kao vrlo širok pojam. Netko će kao njezin glavni element gledati samo čovjeka, netko samo Boga, netko samo svemir, netko sreću, netko ispunjenost. Ali to je način na koji doživljavamo odnos sa samim sobom, onime što nadilazi čovjeka, odnos s drugim ljudima i odnos s prirodom. Kako živimo ta četiri odnosa, to definira našu duhovnost', zaključno će Barun.