Pokretanjem pitanja prodaje Ine MOL-u i uz to vezanom javnom polemikom s bivšim premijerom Sanaderom predsjednik Republike Stjepan Mesić pred sam kraj mandata opet se našao u središtu interesa javnosti.

Kakva je to zemlja u kojoj predsjednik i bivši premijer jedan drugog preporučuju USKOK-u, štoviše, bivši premijer Vama USKOK-om i otvoreno prijeti?

– Mislim da se jednostavno radi o nesporazumu. Uvijek se nađe netko tko taj nesporazum iskoristi. Sad je u javnosti nekoliko režiranih priča, a sve se svode na to da bi trebalo pošto-poto kompromitirati predsjednika Republike, izmisliti bilo što da ne bi imao utjecaj na izbor novog predsjednika.

Ja sam jednostavno u radijskoj emisiji na novinarsko pitanje o prodaji Ine rekao da sam razgovarao s tadašnjim predsjednikom Uprave Ine koji mi je rekao da se Ina prodaje, ali da njih nitko ništa ne pita.

Četiri puta sam Sanaderu predložio da razgovara s njima, no ništa od toga. Posljednji put je samo rekao da je sve Polančec dogovorio. I što sam ja novinaru odgovorio: Ako je sve dogovorio Polančec i ako bivši premijer to zna – pitajte Polančeca i pitajte Sanadera. U čemu sam ja tu u sukobu?

Činjenica je da ste rekli da bi s njima o tome trebao porazgovarati – USKOK.

– Zato jer je rečeno da se USKOK interesira o prodaji Ine i mene se pita što ja znam. Ja ne znam ništa. Dakle, ako premijer kaže da je Polančec sve dogovorio, koga treba pitati onda o prodaji Ine? Međutim, nije u tome problem. I bilo bi dobro za Novi list koji sam cijenio...

Ne cijenite više?

– Ne. Dok imate novinare koji neprovjereno pišu besmislice teško vas je više uzimati kao ozbiljan list.

Pretpostavljam da imate i neku konkretnu zamjerku?

– Sad ću vam ja konkretno reći što ste vi kao novine trebali ispitati. Ako ste čuli ovu moju priču da s Inom nemam ništa, da sam saznao od premijera da je sve izdogovarao Polančec, trebalo je ići tim smjerom. Prije svega, ugovor o ustupanju upravljačkih prava, ja sam ga vidio, to je ugovor kojeg su mogli sastaviti samo ljudi sa specijalističkim znanjima.

To mogu ljudi koji se bave i privatizacijskim poslovima, energetikom. Dakle, trebalo je ići tim tragom, da vidimo tko je u ime Hrvatske pregovarao, kada je hrvatska Vlada donijela odluku o ustupanju upravljačkih prava Inom, tko je u ime Hrvatske plaćen – jer to je ogroman posao. Kad sam vidio taj ugovor nisam mogao shvatiti da je to mogao jedan čovjek pregovarati, dakle, nekome je hrvatska država dala okvire za pregovore, ali je netko i plaćen za te pregovore.

Kako znate da je netko plaćen za te pregovore?

– Pa jeste vi vidjeli taj ugovor? Što mislite da je to netko sastavio u kavani dok pije kavu?

Dakle, mislite da taj ugovor nije mogao sastaviti nekli vladin službenik, ministar...

– Ma kakav službenik! Jel' slušate što ja govorim?!

Naravno.

– Pa to su specijalistička znanja, koja u Vladi nema nitko. Ja vam govorim jedno, vi drugo. Idete skroz na mlin, ovih vaših... koji me uporno žele uvesti u nekakv sukob.

Stvar je u tome da ste Vi, gospodine predsjedniče, pogriješili u radijskoj emisiji o kojoj govorimo, jer ste pričali o tome gdje je novac od prodaje Ine, ali niste objasnili da vas zapravo zanima prodaja upravljačkih prava, a ne prodaja dionica koje su MOL-u prodali hrvatski građani i fondovi.

– Da, ali tko je prodao? Tko je pregovarao u ime fondova?
Nisu samo fondovi prodali dionice, veći dio su prodali građani jer je MOL ponudi vrlo povoljnu cijenu.

– Jesu, ali i fondovi. A tko ima utjecaj na fondove?

Politička vlast.

– Evo vidite. A tko je tu pregovarao?

Cijena po kojoj su i fondovi i građani prodali dionice bila je vrlo povoljna.

– Sve je u redu. Ali ne govorimo mi ovdje o dionicama, nego o upravljačkim pravima.

Hrvatska je dobila, vele oni koji su se bavili privatizacijom Ine, pravo prvokupa Ininih dionica ukoliko ih MOL odluči prodavati.

– Dobro. Ja vam ponovno postavljam pitanje. Tko je donio odluku o pravnom okviru pregovaranja? Tko je u ime Hrvatske pregovarao? To nije jedan čovjek, to je specijalizirana ustanova koja je mogla pregovarati?

Ustanova?

– Ne znam ja tko je! Ma... nema smisla razgovarati više. Otiđite. Mislim da nema smisla! Pa vi skroz vodite u krivom...

Samo postavljam pitanja koja mi se čine logičnima.

– Ma koja pitanja?!

Dakle, da li vi znate koja je ustanova pregovarala...

– Ma otkud ja znam koja ustanova?! Samo znam da nije mogla jedna osoba, ako je Sanader rekao – Polančec, ja tvrdim da on to nije mogao sam napraviti. Dakle, pregovarao je neki tim ljudi. A koji? Pa istražite! Ali, ne, vi želite mene uvaliti da ja nešto znam, a ja ne znam ništa. Ja sam tražio ugovor i hrvatska javnost ga je dobila, prije od javnosti nisam dobio, a tražim ga otkad sam čuo da se pregovara.

I iz Vlade vam ga nisu dali?

– Ne. Nisam ga mogao dobiti. Baš čudno.
Možemo se vratiti na priču sa Sanaderom.
– Možete, sve što vas zanima.

Sanader je očito vaš istup oko Ine, o kojem ste pričali, shvatio toliko ozbiljno da vam je doslovno zaprijetio USKOKOM.

– A oko čega on meni može zaprijetiti USKOK-om? Ne znam zašto je on to tako shvatio. Samo sam ponovio ono što mi je rekao. I ništa drugo! Niti sam rekao da je on pregovarao, nego da mi je rekao da sve zna Polančec. Pa pitajte Polančeca! I što onda bude? Vaš nekad cijenjeni list, molim da se to naglasi, pita Polančeca, ali ne ono što treba – tko je u ime Hrvatske pregovarao i koja je cijena ustupanja upravljačkih prava!

Vi dakle mislite da su upravljačka prava posebno plaćena.

– Ne govorim ja da je plaćeno. Koja je cijena? MOL je imao 25 plus jednu, sad imaju 47 posto dionica Ine. Mi imamo 44 posto, a nemamo nikakva prava. Tko je to ispregovarao? Ali, vi sve uzimate zdravo za gotovo. Kažete, treba mene pitati za prodaju nekog objekta u Pirovcu...

To kaže Polančec, to su njegove rečenice koje smo samo prenijeli.

– Pa mene se mora pitati je li to istina.

Pa evo, diktafon je upaljen.

– Nikada čuo, ni vidio taj objekt, niti znao da se o njemu pregovara, niti imam pojma tko prodaje ni za koju cijenu. Zašto Polančec to govori? Vjerojatno, kad se voda dosta visoko digne, onda se čovjek za slamku hvata.

Polančec je spominjao i koprivničku vojarnu?

– Kakve veze ja imam s koprivničkom vojarnom?! Kad se odluči da jedan vojni objekt nije prespektivan, on se predaje Uredu za raspolaganje s državnom imovinom. Tu prestaje svaki moj utjecaj. Što vas još zanima?

Badel?

Kako je Badel hrvatski i zagrebački brend, i kako nisam htio da radnici završe na cesti, nazvao sam, mislim, Ministarstvo financija i pitao može li se Badelu odblokirati račun, a da oni dug vrate kad riješe prodaju nekih svojih nekretnina. Dakle, u tom slučaju sam samo zapitao može li se pomoći. I ništa drugo.

Vi ste se često angažirali u ovakvim stuacijama da pomognete firmama koje su u problemima?

Da, zato doživljavam od Novog lista kritike.

I kritiziranje je naš posao.

– Točno. Uništavajte i dalje firme.

Ako je Novi list uzrok propadanja firmi u Hrvatskoj...

– Ako budete napadali one koji spašavaju firme, a budete davali za pravo onima koji razaraju firme, onda znate koju ste stranu izabrali.

Tko razara firme? Polančec?

– Procijenite sami.

– U vezi čega bi svjedočio?!

Vjerojatno u vezi onog što ste javno govorili oko kredita SMS-u.

– Vaše pitanje nema veze s logikom. Naime, k meni je došao direktor SMS-a Srđan Mladinić...

To je već sve poznato...

– Čekajte malo. Bio sam u SMS-u dva puta, Mladinić je imao sjajan program, tržište u SAD-u i izvan Europe, izgradio je laboratorij koji omogućava da naše ulje kad dobije certifikat može ići u EU i SAD.

Dakle, došao je k meni i rekao da se nalazi u teškoj situaciji. Nemam para, a ima sjajan program. HBOR mu nije mogao pomoći, a kako je radio s Podravkom, pitao sam ga je li s njima probao. Jesam, kaže, ali ako bi vi nazvali, možda bi moglo biti nešto od toga. I ja nazovem, tog novog direktora, Šestaka, kojeg sam prije toga sreo. I pitam ga – možeš li ti pomoći SMS-u? Ne mogu. E sad me dobro slušajte, iako to vama ne vrijedi govoriti...

Pa snima se, ako zaboravim, bit će na traci.

– Da, da, da... Kažem, ne mogu, jer oni nama duguju 65 milijuna kuna već jednu ili dvije godine. Dakle, to je moja veza s tim kreditom. Na koju okolnost onda da ja svjedočim?

Pa zašto bi vam bio problem ovo što ste sad ispričali ponoviti pred sudom, ako vas pozovu?

– Svakako da hoću, ali ne znam na koju okolnost! Da su mi u Podravci rekli da im SMS duguje 65 milijuna? Tek kasnije se priča otvorila; 65 milijuna je dato SMS-u, SMS je dao trećoj firmi, a ta treća je trebala dati majstorima iz Podravke za kupnju Podravke... Onda bi se cijena dionice napumpala, to se može, zaradili bi novac, vratili ga, i pojeo vuk magare. Ja o tome nisam znao ništa, niti mi je Srđan Mladinić rekao iz kojeg posla oni duguju novac Podravci.

Mislite li pomilovati Hrvoja Petrača ako to Komisija za pomilovanja preporuči?

– Dosad sam uvijek poštivao odluke komisije.

Tako će biti i u ovom slučaju?

– U svakom slučaju.

Ne mislite da bi pomilovanje u ovom slučaju bilo malo nezgodno obzirom da se radi o čovjeku koji je javno prijetio bivšem premijeru i za kojeg se pričalo da je financirao vašu kampanju. Što se, istina, nije nikad dokazalo...

– Hiljadu i stošezdesetpeti put – Hrvoje Petrač nije financirao ni moju prvu, ni drugu kampanju, niti jednom kunom. Moja kampanja je financirana od onih koji su ušli u izvješće. Ta izvješća su prošla i revizije. Kod mene je tu sve transparentno. No, vi mene napadate, vi i drugi, jer me morate umočiti, u tome je cijela stvar...

Zašto mislite da vas želimo umočiti? I tko je taj koji povlači konce s ciljem vašeg diskreditiranja?

– Ne znam, ne znam! Nisam pobornik urote, ali očito se želi smanjiti moj utjecaj. Onoga koji je potrošio 30 milijuna u kampanji se ništa ne pita, a mene se pita za Petrača kojeg sam dvaput vidio u životu, i to u prolazu. Uostalom, tko kaže da će biti pomilovan?

Nitko, ali vi kažete da hoće ako Komisija tako preporuči.

– Onda pitajte Komisiju što će biti. Uostalom, sve ćemo vidjeti.

Onda je izlišno pitanje o tome hoćete li pomilovati Mirka Norca, ukoliko on to zatraži?

– Morali biste znati da Norac nije pravomoćno osuđen u slučaju Medački džep. Tek nakon odluke Vrhovnog suda će se dvije osude, ako ih bude, spojiti u jednu. I tek onda nastupaju uvjeti koji bi mogli biti razlogom za pomilovanje. Osuđenik se može razboliti, može imati obiteljskih problema... no sve to se može dogoditi tek nakon pravomoćne presude.

Da, ali Vrhovni sud može tu odluku objaviti danas, ili sutra, onda bi se još stigli pozabaviti s njom.

– Može, ali onda slijedi cijela procedura i pitanje je koliko bi sve skupa trajalo. Znači, jako je hipotetički očekivati da ću o tome stići odlučivati.