Plovilo naziva Šahid Bagheri originalno je bilo trgovački brod, a sada u brodogradilištu pomalo postaje pravi nosač – već ima kosu palubu za polijetanje i dio je rastuće iranske flote za potporu zračnim operacijama. No prava svrha ovih brodova nije poznata.

Prema novim slikama nosača, vidi se da su napravljeni brojni novi radovi, paluba za let izgleda dovršeno, a krenulo se i s postavljanjem oznaka.

Šahid Bagheri, koji se gradi za mornaricu Islamske revolucionarne garde, nastao je kao potpuna preinaka kontejnerskog broda Perarin. Očekuje se da će biti dovršen još jedan sličan brod, Šahid Mahdavi.

Dizajn koji su neki nazvali 'prvim iranskim nosačem zrakoplova' izazvao je puno podsmijeha na Zapadu – posebno njegova nakošena letna paluba.

Umjesto ravne piste, kakvu imaju američki nosači zrakoplova, s koje avion ili dron može poletjeti i na nju sletjeti, iranski dizajn pretpostavlja da se avion ili dron, jednom kad poleti, ne može vratiti. Dimenzije broda za zrakoplovne operacije vrlo su ograničene, pa još nije jasno za što će se Šahid Bagheri uopće koristiti.

Stražnja paluba ovog nosača mogla bi služiti za helikoptere ili manje dronove koji se lansiraju katapultom i u povratku zaustavljaju mrežom ili užetom. Krstareći projektili lansirani iz kontejnera ili s kamiona još su jedna opcija, a u tom pogledu Iran ima bogato iskustvo.

Brod se gradi u Bandar Abasu na jugu zemlje, točnije u brodogradilištu Iran Shipbuilding & Offshore Industries Complex Company (ISOICO), a koje je ranije preuredilo tanker u ratni brod Makran s kojega polijeću dronovi i helikopteri.

Šahid Bagheri, prema američkim analitičarima, teško da predstavlja realnu prijetnju za mornaricu SAD-a i njezine saveznike, ali ipak nosi značajnu simboličku vrijednost.

Isto tako, Iran ga možda neće koristiti za napade na druge ratne brodove, već može poslužiti kao baza za slanje dronova na slabo branjene ciljeve, poput trgovačkih brodova drugih zemalja.

Od početka rata u Pojasu Gaze u listopadu prošle godine, hutisti, koje podržava Iran, proveli su neviđenu kampanju napada na trgovačke brodove u Crvenom moru, tjesnacu Bab el Mandeb te u Adenskom zaljevu.

Posljedice ove kampanje uključuju preusmjeravanje teretnih brodova skroz oko juga Afrike i rta Dobre nade.

Mogućnost lansiranja dronova, osobito dronova samoubojica, s nosača mogla bi biti korisna u određenim scenarijima protiv određenih neprijatelja, kao i za napade u tzv. sivoj zoni.

Ipak, vrlo je upitno koliko bi dugo nosač Šahid Bagheri opstao kada bi se koristio u ofenzivne svrhe, no činjenica da može razmjestiti ove kapacitete potencijalno bilo gdje u svijetu daje mu jedinstveno mjesto u vojnom portfelju Irana.

Iako možda ne bi dugo opstao nakon takve akcije, sposobnost da prijeti ciljevima daleko izvan svog trenutnog dosega koristeći oružje lansirano iz vlastite zemlje ili preko svojih posrednika svakako djeluje kao asimetrična taktika kojoj bi Iran mogao pribjeći, bez obzira na gubitke.

Kao što su pokazali pomorski napadi koje provode Iran i njegovi saveznici, izazov u neutraliziranju dronova je značajan, posebno kada je kombiniran s balističkim i krstarećim projektilima.

Nosačem dronova Šahid Bagheri, i barem još jednim brodom iste vrste koji se očekuje, Teheran će biti bolje opremljen za stvaranje ozbiljnih poremećaja u globalnom pomorskom prometu, ne samo u vodama blizu Irana, već i daleko u Indijskom oceanu i potencijalno na drugim mjestima, makar i u kratkom razdoblju.