Naspram veoma jednostrane interpretacije koju islam skoro pa redovito doživljava na zapadu, mahom kroz njegovu reakcionarnu struju, dvoje francuskih istraživača podsjetilo je nedavno u listu Le Monde da je upravo islam tijekom posljednjih dvadeset godina postao poprištem veoma progresivnih interpretacija. Autori Stéphanie Latte Abdallah i Mohamed Lofti Zahed identificiraju ih ponajprije u pokretu tzv. islamskog feminizma. Pokret je to koji je nominalno započeo u Iranu, a oslanja se prije svega na kritičku egzegezu Kurana, s ciljem reformizma i ravnopravnosti spolova
Prema autorima, nova tumačenja Kurana, mahom među mlađim teologinjama, osporavaju ne samo priznati autoritet religioznih institucija, već i čitav konsenzus koji se među stručnjacima formirao oko pitanja: Koje su suvremene društvene norme islama? Tzv. reislamizacija društava koja je započela još sedamdesetih godina upravo je dovela do umnožavanja religijskih autoriteta i interpretacija, među kojima je i relativno slabo poznati feministički islam kojeg nikako ne treba promatrati kao jednosložan fenomen. Zajedničke točke koje vežu te geografski raspršene pokrete su odbijanje diskriminacije i načela nejednakosti unutar vlastite religije. Te je postavke eksplicitno izreko i pokret Sisters in Islam kojeg je još osamdesetih godina prošlog stoljeća osnovala Malezijka Zainah Anwar. U novom tisućljeću islamski feminizam ulazi u drugu, radikalniju fazu tumačenja te se pojavljuju snažne kritike protiv poligamije i nasilja nad ženama o čemu je pisala Amina Wadud u studiji 'Inside the Gender Jihad'. Nastanak novih islamističkih feminističkih organizacije se posljednjih desetak godina da pratiti u Maroku, Španjolskoj, Turskoj, Indoneziji. Dio njih usmjeren je na borbu za jednakost unutar obitelji ili na jačanje međusobnih veza među teologinjama i stvaranje nove intelektualno progresivne mreže, a dio ima i jasnu političku agendu, primjerice u Turskoj, gdje Hidayet Tuksal radi na povlačenju mizoginih hadita iz priopćenja tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova koje službeno nadzire džamije.
Nakon što je Amina Wanud predvodila zajedničku molitvu u New Yorku 2005. godine, pojavili su ženski imami u Južnoafričkoj Republici i u Velikoj Britaniji, a vodstvo džamije u Washingtonu službeno je povjereno lezbijki Daayiee Abdullah. Pokret za prava homoseksualaca unutar islama u posljednjih desetak godina također bilježi snažan rast. Scott-Siraj Al-Haqq Kugle u svojoj knjizi 'Homoseksualnost u islamu' (2010.) smatra, na temelju iščitavanja Kurana prema strogima pravilima egzegeze, da ne postoji nijedan autentičan islamski tekst ili tradicija koji osuđuju homoseksualnost. Pokret za ravnopravnost homoseksualaca muslimana naišao je na još jači otpor u određenim krugovima no feministički pokret. Službene reakcije uvažavanja LGBT prava mogu se pronaći u Libanonu i Indoneziji, donekle i u Južnoafričkoj Republici. U Francuskoj je imam iz Bordeauxa Tareq Oubrou 2012. po prvi put izjavio da se homoseksualnost kao takva ne osuđuje u Kuranu. Krajem 2012. u Francuskoj se počinju po prvi put u Europi održavati molitve petkom na kojima nema ni spolne ni etničke diskriminacije među vjernicima. U velikoj muslimanskoj zajednici u Francuskoj (oko pet milijuna) počinju se javljati glasovi da bi Republika trebala dopusti ženama da postanu imami i jasno se ograditi od diskriminacije na temelju spolne orijentacije.
Autori drže da bi se takvim propisima islam napokon počeo spominjati u okviru njegovih progresivnih i inkluzivnih tendencija, a ne, kako je to dosad uglavnom bio slučaj, samo kroz regresivne i konzervativne vizije.
