Kada mi je Luka predložio da idemo u Istanbul, nakon što je našao vrlo prihvatljiv let Iz Zagreba I još povoljniji smještaj putem airbnb-ja, pomislih, iako sam se netom vratila iz Španjolske gdje sam potrošila sv. Ane dotu (rekla mi moja majka), idem, tamo je I tako jeftino. Krivo. Ne znam jesu li se Turci okuražili otkad im je ne znam koliko stotina zemalja uključujući I našu čaršiju otkupilo Sulejmana veličanstvenog ili im je najveća stopa razvoja u Europi dala vjetar u leđa, ali malo je reći da smo ostali u šoku od cijena koje su nas zadesile u Istanbulu.

Istina bog, cjenkanje kao vještina (koja je vjerojatno I izmišljena ovdje) I dalje je jako na cijeni. Spustit će vam nešto, onda ćete se vi okrenuti kao sad će oni trčati za vama I dati vam sve za trećinu prvotne cijene. Jok Bato. Uobičajena cijena turske kave oko trga Taksim (najturističkiji dio Istanbula) je 3 eura, metro karta (koju btw morate kupiti za svako presjedanje, a nerijetko ih morate napraviti brat bratu 2-3 ukoliko želite doći od točke A do točke B) je 1.50 eur, prosječan (niš posebno) ručak je cca 12 eura itd.

Pogled s prekrasnog Galata tornja

Da u Istanbulu uistinu ima što vidjeti, ima. Sultanahmet je impresivan, bolje rečeno ta raskoš I bogatstvo, zbog kojeg su se vjerujem mnogi i zakačili na najgledaniju tursku sapunicu, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. No, nakon što vidite dvije đamije I sultanovu palaču kao da ste ih vidjeli sve. Zato u ovom postu neću daviti na važnosti kulturnim znamenitostima, izuzev Cisterni koja je sa 80000 kubičnih metara dugo napajala Istanbul vodom. Ovo impresivno zdanje u kojem se nalazi 336 stupova, 9 metara visokih, gradilo je 7000 robova.

Iako do svog prvog posjeta Istanbulu nisam pogledala niti jednu minutu sveprisutnog Sulejmana veličanstvenog, baka mi je rekla da se ne vraćam doma ako ne posjetim Harem. Pa budi uzorna unuka, to sam napravila I donijela fotografiju kao dokaz.

Gdje god na svijetu dođem prvo tražim tri stvari: dobru spizu, muziku I baazar. Pa ću se koncentrirati na to presveto trojstvo.

Sok od šipka bio nam je napitak s kojim smo se budili i lijegali.

Kad ugledate nešto što vas vuče (kao što je bilo 'ovo nešto' što muslimanske žene razvlače u izlogu restorana), probajte to odmah jer se vjerojatno više nikada nećete znati vratiti. Naime, Istanbul službeno broji 14 milijuna stanovnika, a neslužbeno 20.

Poznavanje engleskog jezika će vam ovdje poslužiti kao I poznavanje mandarinskog. Od 15-ak taksija koja smo promijenili u četiri dana našeg boravka, niti jedan (ali bez pretjerivanja) taksist nije razumio ni jedne jedine riječi engleskog. Ni ugostitelji nisu ništa bolji. Čast iznimkama kao što je rusko-turski sredovječni par, vlasnici Galata House restorana koji smo pronašli na trip advisoru nakon nekoliko skupih gastro promašaja. Em što smo prvi put u životu probali gruzijsku hranu koja je fantastična, em što smo se osjećala kao da smo došli u kuću naše bake, a ne u kakav restoran, em što smo probali odlično vino sa sjevera Turske. I sve to za kakvih 20-ak eura po glavi. Toplo preporučamo, posebno predjelo.

Salep - topli napitak od brašna jedne vrste orhideje posut s cimetom

Vjerujem da ste stotinu puta promislili, nakon što ste se prejeli u nekom restoranu, kako bi sad najradije u horizontalu da vam sve to fino legne. E pa to sam prvi put doživjela, onako kako spada, u tradicionalnom turskom restoranu Gani Gani u kojem dobijete svoj separe s niskim stolom, ćilimima I hrpetinom jastuka. Bez ikakvog ustručavanja naručujte hrane koliko vam srce želi jer su cijene prepristojne.

S muzikom smo imali nekoliko bliskih susreta. Počevši od tradicionalnog dervisha za koji ni dan danas ne znam što bih mislila, samo znam da sam skoro zaspala, preko lošeg jazza na koji smo slučajno nabasali, a gdje su nas namjerno opljačkali naplativši nam 3 čaše prelošeg vina 27 eura I šarolikog dijapazona popularne glazbe po barovima I na ulicama.

Nakon još par preskupih cuga (ne bi da nas je sam Sulejman služio), zabavu smo odlučili nastaviti puštajući lampione u društvu uličnih svirača.

Gran Baazar je pak priča za sebe. Grad u gradu. Ovdje prodavači ne samo da se služe engleskim nego znaju pokoju riječ svakog stranog jezika, sve samo s jednim ciljem. Pogađate?! Jednom sam prilikom upitala jednog prodavača da mi kaže cijenu za nekakvu fake torbu, skužio je valjda jezik kojim smo Luka I ja među sobom pričali, I odjednom je rekao, pogledavajući na torbu: Lepa Brena style, only 160 eura. Da sam bila pri parama, kupila bi ju samo radi te izjave.

Na kraju dana koji odlučite posvetiti Gran Baazaru I Baazaru začina, otiđite svakako u koju tursku kupelj. Vjerujte mi nećete zažaliti. Vaše teške kosti I žuljava stopala bit će vam itekako zahvalna. Ukoliko ste u mogućnosti (radije jedan dan jedite kebab umjesto da sjednete u restoran), uzmite all inclusive aranžaman od cca 50 eura koji uključuje brčkanje u vrućim kupeljima, ribanje cijelog tijela I relaksirajuću masažu. S tim, da tete koje će vas bedinati nisu ni upola zgodne kao ova na slici. :)

Istanbul, sigurna sam može po mnogočemu ući u Guinnessovu knjigu rekorda, no ono gdje ga nitko ne može potući je u broju fino ugojenih mačaka. Samo u našem ulazu gdje smo imali apartmančić bilo ih je 15-ak. Ima ih posvuda po ulicama, a nerijetko hiberniraju i po dućanima .

Običaji su tu da se štuju, pa evo doza vintage shopova i nešto street arta

Nakon tri dana Istanbula poželjet ćete malo mira I spokoja. Od svih tura Bosporom koje vam nude na sve strane, naš vam je savjet da u vlastitom aranžmanu sjednete na brod (javni) koji košta cca 3 eura I iskrcate se na zadnjem Princess islandu. Prvo što ćete pomisliti je da ste se teleportirali u neko drugo vrijeme, na neki drugi planet. Otočić je to na kojem su automobile zamijenile kočije I bicikli.

Unajmite si bicikl I obiđite dva prekrasna brdašca. Na vrhu jednog smjestila se najveća drvena kuća u Europi, nekadašnji grčki hotel, potom sirotište, a danas freaky turistička atrakcija.

Na drugom brdu ćete pak vidjeti prekrasnu pravoslavnu crkvu iz čijeg dvorišta puca pogled na horizont, odakle vidjesmo jedan od najljepših zalazaka sunca ikad.

Što još reći? Bio je to trip kao I svaki drugi. Ni bolji, ni lošiji. Uvijek naučte nešto novo I dobijete potvrdu za ono staro. A to je, najbolje ništa ne očekivati, nego pustiti da te grad nosi.

P.s. I da, od kada sam se vratila, počela sam kriomice gledati Sulejmana veličanstvenog. Izgleda da ipak ima nešto hipnotizirajuće u tom Bizantu!

p.