Gorske spašavatelje, čije akcije svakodnevno izazivaju divljenje javnosti, nadležni samo deklarativno uvažavaju, stvarno nedovoljno cijene, a ponekad i ucjenjuju, priznao je nevoljko u telefonskom razgovoru za Hinu pročelnik Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) Vinko Prizmić vraćajući se s posljednje akcije na Biokovu.
Dok su mediji isticali nesretnu sudbinu češkog turista, i opisivali helikoptersko izvlačenje njegova tijela, članovi posljednjih ekipa su se razilazili prema svojim domovima, čeznući za tušem, hladom i snom.
Potraga je trajala četiri dana i, s obzirom na maksimalne vrućine i neprohodnost terena, bila iscrpljujuća. U njoj je dnevno tragalo po pedesetak gorskih spašavatelja s psima i svim ostalim resursima. Dva dana prije, potraga na Korčuli imala je znatno više sreće; spašavatelji su pronašli živog i zdravog mladića. Istodobno, u Paklenici su dopremili iz unutrašnjosti parka gošću koja je ozlijedila zglob.
U 60-ak godina pet tisuća akcija
HGSS je neprofitna organizacija čijih 700 aktivnih i više od 300 pričuvnih članova, organiziranih u 21 stanicu i još više podružnica, dobrovoljno i bez naknade spašava ljude u nevoljama na području cijele Hrvatske, kako vole istaknuti, 365 dana u godini, 24 sata na dan. U zraku, na planini, u vodi i u podzemlju. Pri tome tijesno surađuje s drugima službama kao što su hitna pomoć, vojska, policija, vatrogasci i druge. Stoga je sigurnost građana u Hrvatskoj nezamisliva bez HGSS-a.
U povijesti dužoj od 60 godina njezini članovi izveli su više od pet tisuća akcija i spasili više od 12 tisuća ljudi te postigli uspješnost koja ih je afirmirala u svijetu.
HGSS je lani imao 1050 intervencija, dok je u prvih šest mjeseci ove godine brojka već narasla na 700. U cijelom svijetu je trend porasta broja nesreća, a Prizmić napominje da je za to najviše zaslužan avanturistički turizam koji u svijetu godišnje raste 20 posto, a u Hrvatskoj i više.
‘Sa sigurnošću mogu reći da ćemo za desetak godina imati barem pet puta više intervencija nego danas’, kaže Prizmić te dodaje da je opća zabluda da su u potragama najveći problem turisti. Veći je problem domaće stanovništvo koje zbog određene bolesti, a to je najčešće Alzheimer ili neke suicidalne namjere, odlutaju u planinu ili prirodu, pa dolazi do višednevnih potraga u kojima se koriste psi i helikopteri, a sve to spasitelje najviše iscrpljuje. O tome javnost malo zna jer se o takvim akcijama ne piše.
Neki više potroše na kićenje borova nego na gorske spasioce
Gorska služba spašavanja zakonom je proglašena javnom potrebom, kao što su vatrogasci i druge slične službe, ali nadležni, državna vlast, lokalna samouprava i turističke zajednice, tvrdi Prizmić, ne ispunjavaju svoje zakonom propisane obaveze. HGSS to stavlja na teške muke i tjera njegove članove da nadomještaju iznimnim angažmanom, dok ne postoji nikakva kazna za onoga tko ne izvršava zakonske obaveze.
Kad bi se njihove usluge naplaćivale, cijena bi bila visoka zbog vrhunske stručnosti i vještina, velikog rizika i izuzetnih napora. Ali oni to ne rade, jer je spašavanje njihov humanitarni prinos društvu. Međutim nerijetko sami plaćaju troškove goriva i hrane koje potroše u akcijama.
‘Mi s jednom kunom možemo napraviti pet kuna, ali ne možemo 50. Naši ljudi moraju biti visoko osposobljeni, pripremljeni, licencirani. Isto tako moramo osigurati vozila, pse, treninge, plaćati razne najmove, telefone, hranu za pse, ostalu opremu, ali za to dobivamo smiješno malo novca, točnije desetak puta manje nego što nam treba. Za uzvrat pripadnici HGSS-a daruju preko osam milijuna sati u pripravnosti, po 300.000 sati u pripremi i preventivi te 50.000 sati u intervencijama. Ovakva služba sigurno bi koštala hrvatsko društvo nekoliko stotina milijuna kuna’, otkriva Prizmić.
Dodaje da HGSS dobije nešto od države i od nekih gradova, no ponekad je to, kaže, ponižavajuće malo. Neke bi, smatra, trebalo biti sram, jer više potroše za božićno kićenje grada.
‘Primjerice Varaždin godišnje izdvoji svega 12 tisuća kuna. Radi usporedbe, vatrogascima daje 150 puta više. Naravno, time ne želimo reći da treba manje dati vatrogascima i da nisu zaslužili, jer je to njima sigurno nedovoljno’, napominje Prizmić. Kaže da su gorski spašavatelji danas u položaju koji su vatrogasci imali prije sto godina. ‘Normativno nas priznaju, ali nas ne vide u stvarnosti’, zaključuje pročelnik HGSS-a.
‘Mi ne možemo niti želimo odustati, niti će ikada naš angažman biti doveden u pitanje zbog novaca. Ne možete u humanitarnoj misiji reći neću, jer to je naš poziv i naš moralni standard. Ali, ponekad se zloupotrebljava činjenica da želimo biti solidarni. Da, malo se osjećamo ucijenjeni’, priznaje Prizmić.
‘Sjećate li se poplava u Metkoviću? Tada je naših sto članova ostalo deset dana. Osnovali smo tamo podružnicu, nabavili čamce ... ali od grada nismo dobili ni lipe. Jambo (bivši gradonačelnik Stipe Gabrić), za koga je nedavno rečeno u što je sve rasipao novce, rekao je tada: zašto bi dao HGSS-u kad će oni svakako doći’, govori Prizmić.
On rješenje problema financiranja vidi u tome da se spašavanje unesrećenih izvan naselja i javnih prometnica financiraju lokalne vlasti, turističke zajednice i osiguravajuće kuće.
‘Vidimo rješenje da se iz boravišne pristojbe za nas odvoji barem jedan ili dva posto kao što se to radi za Crveni križ koji dobiva jedan posto samo na osnovu toga što osposobljava spasioce na plažama, a mi osiguravamo gotovo 80 posto teritorija Hrvatske’, kaže Prizmić.
Međunarodno priznat HGSS Hrvatsku čini brandom sigurne destinacije
Uspjesi u spašavaju članovima HGSS-a su pribavili međunarodni ugled. Tako će sredinom listopada europski spašavatelji, nakon Makarske 2001., po drugi put održat svoj kongres u Hrvatskoj, i prvi put uopće na nekom otoku. Kongres će biti u Bolu na Braču, a vježbe spašavanja održat će se na Vidovoj gori i na moru.
Također, hrvatski speleospašavatelji suosnivači su Europske udruge speleospašavanja (ECRA). U njoj je pored speleospašavateljskih velesila – Francuske, Velike Britanije i Italije – za prvog predsjednika izabran voditelj HGSS-ove službe za speleospašavanje Darko Bakšić
Osnovna uloga ECRA-e je razmjena iskustava i znanja te suradnja svih službi i udruga koje se bave speleospašavanjem u Europi. Nastajala je od 2007. i konačno osnovana ujesen 2012. u Francuskoj. U proljeće ove godine predstavljena je u Hrvatskoj, ali javnost nije pokazala dovoljno zanimanja za njom.
‘Sve naše akcije događaju se u nenaseljenim područjima, u prirodi. Zbog sve većeg interesa ljudi za prirodom broj slučajeva vrtoglavo raste. Osamdeset posto Hrvatske je nenaseljeno, ljudi traže odmor u prirodi i taj trend se svakim danom povećava. Tu se ostvaruje značajan dio prihoda od turizma i svaka lokalna samouprava ima od toga velike koristi, kao i turistička zajednica’, kaže Prizmić.
‘Vidite, godišnje na Cetini imamo 150 tisuća raftera. Pola Omiša od toga živi. Naravno da će nekome na tako veliki broj ljudi barem pozliti, a zbog teških uvjeta mogu se očekivati i ozljede, ponekad i nešto teže. Međutim, u kanjonu Cetine mu nitko ne može pomoći osim HGSS-a. Naša služba čini Hrvatsku brandom sigurne destinacije i zato je pogrešno da to doživljavamo kao problem HGSS-a. Sigurnost u javnom prostoru je javna potreba pa bi naše turističke zajednice i gradovi trebali prepoznati važnost trenutka, zaključio je pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić
