Zapravo, nije jasno čemu žurba oko lipnja, ulaska u EU i sličnih dnevnopolitičkih lizalica za onesvješćivanje narodnih masa kad je prilično očito da ćemo, jednom pridruženi klubu Europejaca, biti potrpani u isti lonac u kojem se kuhaju sve postkomunističke države, danas članice Unije. O čemu piše The Economist, znamo najbolje iz domaće čitanke, a zaključak glasi: zemlje koje su nekoliko desetljeća provele u ćumezu socijalizma danas u najbolju ruku mogu iznjedriti ekonomski model sveprožimajuće korupcije, netransparentnosti, patološkog bogaćenja pojedinaca i stagnacije srednjeg sloja. Tako stara Europa doživljava novu Europu i, premda nije bez grijeha, ipak baca kamenje po postkomunističkim društvima koja očito nisu uspjela odraditi transformaciju u kapitalistički sustav, nego su zapela na plemenskom razgrabljivanju javne imovine pod egidom privatizacije.

No nije samo riječ o okretnim pojedincima koji su preko noći postali tajkuni s ozbiljnim uplivom u najvišu politiku. Problem postkomunističkih zemalja je taj da je zadržan isti mentalitet ortaštva i plavih kuverti, samo što su ulozi postali znatno veći. Nekada su na crnom tržištu ideologije kupovane i prodavane povlastice i promaknuća, danas jer riječ o milijardama u novcu, nekretninama, poslovima. Isti refleksi sada funkcioniraju u neizmjerno većem polju mogućnosti.

Tu je negdje i crta razgraničenja između korupcije tipične za istočnoeuropske zemlje, još nenavikle na jake nevladine udruge, neovisne sustave kontrole, odgovornost pred pravnim poretkom i one koja postoji uvijek i svuda u visokorazvijenim zemljama. Razlika je, drugim riječima, u onom što prevladava kao javna svijest i očekivanje o tome kako stvari funkcioniraju, ne u samim djelima korupcije.

Kako piše The Economist, srećom ne spominjući u svojoj analizi Hrvatsku jerbo nismo još unutar EU-a, od Češke preko Slovačke do Rumunjske i Bugarske redaju se političko-mafijaški skandali tipa namještanje javnih natječaja i zloupotreba sredstava iz fondova EU-a (to nas tek čeka), do tajkunskog kupovanja medija koji potom šire propagandu, što im osigurava daljnji dotok novca i utjecaja na tekuću politiku. Primjedbe su simptomatične: zviždači su loše zaštićeni, tvrtke koje ne plaćaju mito ispadaju iz igre, birokracija je mučilište, porezi se primjenjuju proizvoljno. K tome, Europska unija više nema toliku moć prisile kao u pristupnim pregovorima.

Od novopridošlica najbolje kotira Estonija, koja u sferi transparentnosti i demokratske svijesti bez problema gazi Italiju i Grčku, najkorumpiranije igrače iz stare europske garde. Tu bismo vjerojatno mogli pridodati i Španjolsku, čiju preglomaznu državnu administraciju redovito podmazuju sitne donacije plebsa koji želi da im se koji god već problem riješi u neko razumno vrijeme. U Latviji pak imamo situaciju gdje švedski vlasnik najtiražnijih dnevnih novina Diena mora za jeftine pare prodati tiskovinu jer ga je pogodila kriza. Najnormalnije, kupuje ga neimenovani vlasnik kroz niz tajnih transakcija. Novinari-istraživači angažirani oko antikorupcijske tematike ili odlaze ili dobivaju otkaze. Sličnu je sudbinu skoro doživjela istraživačka emisija na češkoj televiziji nakon što je u jednom od priloga otkrila nevjerojatne vladine zakonodavne manevre kojima je šikanirana strana tvrtka što trguje krvnom plazmom. S druge strane, kada se država intenzivno bavi biznisom, kao u slučaju ministarstva poljoprivrede u Letoniji koje je najveći oglašivač u zemlji, medijska odsutnost i manjak novinarskih pitanja se podrazumijevaju.

Istočnoeuropska sviklost na korupciju taložila se stoljećima. Kako to već ide s narodima koji se šlepaju uz velika povijesna zbivanja i konstantno se šopaju vlastitim kompleksima, razvija se kolektivna sluganska, cinična, podmitljiva i prevarantska svijest gdje su se predsjednici seoskih zadruga i šefovi policijskih postaja doživljavali kao rimski carevi koje se istovremeno tiho slušalo i još tiše mrzilo. Prevedeno na jezik visoke politike, stvorena je paralelna mreža moći i međusobne ovisnosti iz koje je vrlo teško isplivati čak i najprincipijelnijim političarima. Poanta je jednostavna - korupcija i njezino sankcioniranje trebali bi postati individualna stvar.