Već su poznati pokušaji Velike Britanije i Danske da problem ilegalnih migracija riješe na način da se tražitelje azila prebaci u treće zemlje dok je postupak u proceduri. Postoje i konkretni razgovori s Ruandom o primanju tražitelja azila, ali je za sada sve zapelo na papirologiji, odnosno sudu. Međutim dogovor Rima i Tirane je unatoč tome došao kao iznenađenje, u prvom redu zato što je Albanija prihvatila biti domaćin takvom centru.

Filip Dragović iz Instituta za sigurnosne politike u Zagrebu smatra da je riječ o parcijalnim rješenjima kako bi se prevarilo domaću javnost i pokazalo da se nešto poduzima s problemom ilegalnih migranata koji muči cijelu Europu.

'Sličnu predstavu za javnost odigrala je i Slovenija kada je ponovno uvela granične kontrole s Hrvatskom', podsjetio je Dragović.

Meloni je prilikom potpisivanja sporazuma slavodobitno poručila da vjeruje kako bi centri za migrante mogli postati model za cijelu Europu. Mnogi se i unutar Italije pitaju je li takav sporazum uopće legalan, etičan, praktičan, pa čak i stvaran.

Mnogo toga je još uvijek oko toga dogovora nejasno i mutno. Italija bi brodove pune migranata koji se preko Sredozemnog mora iz afričkih zemalja pokušavaju domoći Europske unije preusmjeravala u centar u Albaniji, a oni bi ondje čekali odluku o svom statusu.

Prema sporazumu, Albanija će dati Italiji mogućnost korištenja nekih područja svoga teritorija u kojima će Rim moći, o svom trošku i pod svojom jurisdikcijom, uspostaviti centar za upravljanje ilegalnim migracijama. Centar bi bio zatvorenog tipa, a napuštena vojna baza u Gjaderu bit će ustupljena Italiji. Ugovor je potpisan na pet godina i može se produžiti.

Docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Drago Župarić-Iljić smatra da dogovor Meloni - Rama nije ništa novo u nefunkcionalnoj europskoj 'zajedničkoj politici azila'.

'Takozvani detencijski i trijažni kampovi koje države članice outsourceaju nečlanicama već godinama supostoje i na većim razinama. Jedna je od primjera sporazum Turske i EU-a iz 2016., kojim je Turska obećala zadržavati izbjeglice i migrante na svom teritoriju za 'protuuslugu' koja se mjeri milijardama eura 'danka' korumpiranom turskom režimu', kaže Župarić-Iljić.

To su, nastavlja, znani procesi tzv. eksternalizacije sustava azila i migracijske kontrole, a oni se odnose i na kampove koje financira EU, bazično zatvore, u zemljama saharske Afrike, poput Nigerije, Nigera, Malija, Mauritanije i drugih država. Sve je to, kaže, s ciljem da se ljude u pokretu spriječi i zadrži tamo, tako da ne bi stigli do ukrcaja u čamce na mediteranskoj obali.

'Sve se to danas poklapa s njemačkim zaokretom i odlukom da će se brže deportirati migrante, a Europa, zvana i znana kao 'tvrđava', svoja vrata za ovakav vid migracije zatvara već godinama. Spremnost Albanije da sudjeluje u toj igri na svom teritoriju možda se temelji na stavu njihove vlasti da je to prilika za laku zaradu i 'zlatnu kartu' za članstvo u klubu nauštrb ljudskih sudbina', mišljenja je Župarić-Iljić.

Meloni se nalazi pod snažnim pritiskom da pronađe rješenje za migrantsku krizu jer je na tom obećanju i došla na vlast. Do sada je u ovoj godini u Italiju morskim putem stiglo čak 145.000 migranata, što je povećanje od 65 posto u odnosu na 88 tisuća u istom razdoblju lani. Albanski centri će u početku primiti oko 3000 ljudi kada budu otvoreni u proljeće 2024., a talijanska vlada se nada da će se kapacitet za obradu zahtjeva povećati na 36.000 migranata godišnje.

Dragović kaže da je vrlo upitno kako će se takav model zaprimanja migranata provoditi u praksi.

'Europi nisu potrebni novi modeli, već samo treba vratiti sustav na 'tvorničke postavke', kako je bilo prije 2015. godine, kada su granice postale otvorene u vrijeme masovnog bijega sirijskih izbjeglica u Europu i njemačke politike dobrodošlice, kombinirane sa snažnim pritiskom civilnog društva', navodi Dragović.

Situaciju su, objasnio je, iskoristile brojne organizirane kriminalne skupine te zarađuju velik novac na švercu ljudima dok su kazne za krijumčarenje smiješno malene. Dragović kaže da je potrebno tražiti sveobuhvatno rješenje koje će uzeti u obzir sve faktore koji utječu na krizu.

'Italija je otvorila kamp i brodove koje uhvate na Mediteranu transferirat će u Albaniju. Kapacitet kampa je 3000 ljudi, ali pitanje je kako će albanska javnost reagirati kada naraste na 100 tisuća ljudi', kaže čelnik zagrebačkog Instituta za sigurnost te dodaje da treba razmisliti i o tome kako će to funkcionirati u praksi kada se svi ti ljudi nađu zatvoreni na jednom mjestu.

Kampovi bi možda kratkoročno mogli donijeti neka rješenja, ali dugoročno, kako se broj ljudi bude povećavao, postat će izvor nesigurnosti u zemljama u kojima se nalaze.

'Među migrantima često izbijaju sukobi – Pakistanaca s Afganistancima, Marokanaca s Tunižanima, to je borba krijumčarskih skupina koje se nalaze među migrantima. Zamislite da imate u jednom kampu 15-20 tisuća ljudi koji su ograđeni i ne mogu nikamo, to je tempirana bomba', upozorava stručnjak. Također, ti ljudi će tamo čekati odluku o azilu, a pretpostavka je da će ga dobiti malo njih.

Albanija bi ih imala obavezu deportirati nakon što budu odbijeni. 'Kamo?' ističe Dragović, kad ih nitko ne želi primiti natrag.

Mnogi dolaze bez dokumenata i ne mogu im se utvrditi identitet i porijeklo. 'Ne možete nekoga tko je iz Libije poslati u Ruandu', navodi Dragović.

Stručnjak ne smatra da bi mogli početi nicati slični kampovi na zapadnom Balkanu jer ne vjeruje da bi to prihvatila ijedna zemlja u regiji. Kaže da je Albanija pristala zbog posebnih veza s Italijom, ali kada pogledate brojke, to je kap u moru.

'Migracijski val neće stati sve dok nema jasnih poruka da je nezakonit dolazak nedozvoljen i ta brojka će se povećavati, a kampovi će se brzo napuniti. I ona se postavlja pitanje - što dalje?' ističe Dragović.