Famozno 'Tko vas j..e' izašlo je iz usta omiškog gradonačelnika i saborskog zastupnika Ivana Kovačića prije samo tjedan dana, a već je ušlo u hrvatski politički leksikon i osvojilo solidnu poziciju u nacionalnoj pop-kulturi. Istina, skraćenica 'KVJ' zasad nije dobila svoje dublje značenje i ostala je tek na razini prigodnog ispucavanja frustracija po društvenim mrežama, no njen je autor, čini se, uvjeren da će s vremenom i široke mase shvatiti svu genijalnost i dubokoumnost ove javne psovke. Je li on naivan dječak koji otkriva svijet ili je s Božom Petrovom smislio taktiku psihološkog ratovanja s političkim oponentima i saveznicima?
Ivan Kovačić, čini se, uvjeren je da će građani jednog dana spoznati principijelnost Mosta, stranke kojoj rejting očekivano drastično pada potaknut naglo i dramatično ispuhanim balonom očekivanja javnosti, kao i izvanredno istreniranim liscima slijeva i zdesna, naviklima na sitni medijski vez i političku kombinatoriku koja se svodi na podbadanja, podmetanja i spinove. Oni jednostavno nisu dorasli toj igri, barem zasad.
A ako je itko stvoren za zaštitno lice iskrenog i čestitog Mosta, onda je to upravo Ivan Kovačić: 43-godišnji donedavni sveučilišni profesor, po svim dostupnim informacijama vrlo pošten i savjestan primjerak antipolitičara, svojim gardom začuđenog dječaka koji otkriva svijet ne prestaje izazivati zgražanje, podsmijeh i divljenje u isto vrijeme. Je li moguće da je zbilja tako naivan i da o hrvatskoj politici zna manje od prosječno obaviještenog glasača? Ili je s Božom Petrovom razradio psihološku taktiku kojom će do krajnjih granica inzistirati na njihovom planu preodgoja HDZ-a i SDP-a?
Potpisani novinar je u posljednje četiri godine dosta intenzivno pratio Kovačićev uspon od anonimusa koji se iz pukog altruizma - i to na listi već politički mrtvog don Ivana Grubišića - angažirao u svojoj lokalnoj sredini želeći stati na kraj dvodesetljetnom divljanju HDZ-ovog lokalnog šerifa, koji je vrlo uspješno držao cijeli jedan grad u poziciji taoca vlastite nekompetentnosti i bahatosti, pa sve do nedavnog vrhunca karijere. U vrijeme izbora, naime, upravo omiški gradonačelnik bio je ključni začin u Mostovoj juhi lokalnih novih snaga, sastavljenih zbrda i zdola od mahom nepoznatih 'trećih' i 'građanskih' opcija.
Međusobno se ti ljudi nisu ni poznavali, no za Ivana Kovačića svi su vrlo dobro znali: njegovo dvogodišnje dovođenje Omiša u red već tada postalo je ogledni primjerak za odgovorno upravljanje javnim novcem i resursima.
I za ono što će sam Kovačić kasnije opisati kao jedini aspekt u kojemu su njegovo pogledi strogo konzervativni; dok je, naime, velik dio stranačkih kolega u Most zbilja dospio iz kuhinje radikalno desnih i s Crkvom povezanih strančica i aktivističkih organizacija - da ne spominjemo frakciju koju se kolokvijalno naziva 'Posavljacima' - kod Kovačića je konzervativno jedino to što snažno osjeća 'moralnu odgovornost za državu'.
I to demonstrira svojim vječno začuđenim gardom, s dozom zaprepaštenja kao onomad kada je u uredu gradonačelnika zatekao nov novcat kompjutor koji njegov prethodnik, slavni Ivan Škaričić, godinama nije čak ni uštekao u struju.
Njemu su takve stvari zbilja nepojmljive, kao uostalom i sav taj užas koji je zatekao nakon što je teškom mukom osvojio Omiš: menadžiranje lokalne zajednice ondje je bilo doslovno shvaćeno kao prilika za nezasitan grabež proračunskog novca, za stvaranje klijentelističke mreže ovisnika o zajedničkim sredstvima i sitnim uslugama, za žderačinu koja je zbilja dosezala milijunske iznose i za stvaranje atmosfere beznađa dok se na drugoj strani trošilo kao da sutra nikada neće doći. Kovačić je krenuo strpljivo i asketski sanirati temelje, usput povukavši nekoliko simboličnih ali efektnih poteza - poput rasprodaje gradskih limuzina kako bi se namaknuo novac za dječji vrtić ili novu cisternu za vodu.
I kada se odlučio na korak prema nacionalnoj političkoj sceni, kristalno jasno je objasnio da su glavni razlog tomu upravo blokade koje doživljava na višoj instanci, u Zagrebu, gdje mu troma birokracija i trule kadrovske naslage dvadesetogodišnjeg rotiranja HDZ-a i SDP-a kao gradonačelniku jednostavno ne dopuštaju da radi svoj posao. Ako je Omiš tada bio prihvatljiv kao razlog za njegov odlazak u Sabor, zašto isti argument ne bi vrijedio i kada javno objavljuje svoj otklon od vladajuće koalicije?
No ne treba imati iluzije da je Kovačićeva psovka upućena HDZ-u plod njegove impulzivnosti ili neprilagođenosti realnim političkim prilikama: osim što je zbilja bio iznerviran autističnim ponašanjem Tomislava Karamarka (i Milijana Brkića također) u njihovoj stranci i na lokalnom nivou, on je svoj potez ipak izveo tek nakon što se dobro koordinirao s Božom Petrovom i ostatkom Mosta. Taktički nije loša ideja: kad ih već HDZ koordinirano buši preko HSLS-a i svojih desnih satelita, neka se barem zna da i oni svoga konja za utrku imaju.
I to kakvog.
Riječ Ivana Kovačića se, naime, u stranci iznimno cijeni: osim što nosi zasluge za lavovski dio predizbornog imidža i izbornih rezultata, svoje kolege kupio je kada je prvi rezolutno odbio poziciju u izvršnoj vlasti - ali još više kada je šutke prihvatio odluku većine o sklapanju koalicije s HDZ-om, premda je intimno bio duboko razočaran takvim ishodom. A još više načinom na koji je do njega došlo.
Pristao je na kompromis jer on zbilja vjeruje u ideju Mosta, koliko god se to činilo naivnim stavom i koliko god logičkih nejasnoća se putem pojavilo. Da, u ovoj fazi može mu se prigovoriti da je na nacionalnoj razini trpio - dapače, čak i podržavao - ono preko čega u vlastitom gradu ne želi prijeći. I da je eksplodirao tek kad je shvatio da Ivan Škaričić i dalje predstavlja pravo lice HDZ-a, upravo onoliko koliko deset neriješenih kaznenih prijava protiv bivšeg gradonačelnika simboliziraju jadan kapacitet države za čišćenje koruptivnog mulja.
Ali ipak, u cijelom tom početničkom slalomu kroz hrvatsku političku prašumu nazire se stanovita doza principijelnosti i ako je išta zapisano u zvijezdama, poput činjenice da Most neumitno pada prije ili kasnije, to je predviđanje da će Ivan Kovačić poginuti časno dok za ostatak ekipe iz stranke ni on sam ne može garantirati. Zaista je malo osoba na javnoj sceni za koje je sasvim očito da uopće shvaćaju koncept javnog interesa, a kamoli da ga u praksi pokušavaju provesti. A njegova ideja o osnivanju 'tajnog društva poštenih saborskih zastupnika', koliko god zvučala utopistički, jednog dana sasvim sigurno gledat će se drugim očima.
Hrvati, naime, ideale (ili iluzije) cijene tek nakon što su njihovi vlasnici debelo prekriveni fizičkom ili metaforičkom prašinom. Tek onda će se, možda, ovog profesora stomatologije sjećati kao 'lovca na politički karijes'.
Za utjehu ostaje tek podatak da će u vlastitom gradu Kovačić posve sigurno ostati u sedlu, pogotovo jer jedina prava konkurencija iz HDZ-a čini sve kako bi pred građane stavila posve jasnu opciju 'povratka na staro'. No Omiš možda jest avangarda, ali u ostatku Hrvatske Kovačić i 'kovačići' su još uvijek u debeloj, debeloj manjini.
