Ovoga ljeta vidjeli ste barem jednog od njih. Neki sa suncobranom podignutim u vis, drugi s tablicom, treći sa zastavicom nacije čiji jezik govore; ovako ili onako, uletjeli bi vam u vidno polje, a za njima se u razbijenim grupicama vukla gomilica začuđenih glava. Nad svakom glavom sto začuđenih oblačića, u svakom 10 pitanja, a njihov predvodnik strpljiv kao Job odgovara smireno i razložno, tek tu i tamo podižući ton ne bi li probudio pažnju i onima za koje vidi da su upravo odlutali...

Posrijedi su turistički vodiči, profesija o kojoj znamo tim manje što nam se više čini kako je tu sve jasno. Primjerice, jeste li se zapitali tko su ljudi koji iz dana u dan strpljivo vodaju turiste uokolo gradskih znamenitosti i diljem nacionalnih ljepota, kako su postali to što jesu? Kako izgledaju njihovi radni dani? Kakve turiste vole? Koji im piju živce na slamku? Kako izgledaju njihovi životi kad se iz autobusa i gradskih ulica konačno vrate u vlastite dnevne boravke?

S tim pitanjima izbombardirao sam Ivicu Profacu, britkog splitskog novinara koji je ovoga ljeta odlučio postati Cicerone, kako Talijani nazivaju turističke vodiče. Profa, kako ga zovu, prošao je sve novinarske skalinade, odradio male i velike teme, preživio mnoge tranzicije hrvatskih redakcija.... Od Radio Splita do Borbe, Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista... Od 2010. je ono što se u fino zove slobodnjak, a u hrvatskim medijskim neprilikama to se svodi na to da u pedesetima honorarči u medijima kojima u nekom trenutku zatreba. Skupilo se tu štošta: Playboy, Jet Set, Poslovni dnevnik, Business.hr, Vrime, Dalmacija News, Večernji list, Pobjeda, Yachts, Forum.tm, Total Split, The Australian...

'Rad na blogu Total Split Paula Bradburyja odveo me u turističke vode, pa danas administriram Facebook stranicu TZ Splita i njihov sam službeni bloger. Ukratko, gdje god podigneš kamen, tu sam', kaže mi dok se uvodimo u ćakulu zavaljeni u nekom kafiću na Bačvicama. Splitsko kupalište je u tom trenu što u vodi, što na kopnu toliko načičkano kupačima, da sam bez dodatnog objašnjenja shvatio Profinu opasku kako 'jedva čeka da Baće opuste da konačno može igrati picigin ne plašeći se kako će naskočiti nekom na leđa, a nakon toga se dugo izležavati puštajući mozgu da se na miru igra s oblacima na nebu'. 'A opet, na po uha slušam ima li koji furešti i treba li mu pomoći, to se valjda zove profesionalna deformacija', kaže, na što moje pitanje kako ga je to turistički deformiralo – izgleda logično. Ili u prijevodu – kako si postao vodič za furešte?

Uvijek mu je zanimljivo bilo proučavati splitski softver

'Meni je oduvijek nekako bilo zanimljivo proučavati ono što je jedan prijatelj arhitekt nazvao splitskim softverom. Ako su Dioklecijanova palača i tragovi gradske povijesti splitski hardver, onda sam želio dokučiti što je to što ga nadograđuje, bio to picigin, sport, urbani mitovi, način života, pazar, ribarnica, hrana... E sad, to je nekako povuklo za sobom i upoznavanje gradske povijesti, pa sam na suprugin poticaj upisao tečaj na privatnom fakultetu Aspira, odgovarao mi je i cijenom i ritmom pohađanja i kvalitetom. Tečaj traje pet tjedana i zapravo je dosta složeniji nego što to većina ljudi misli, možda i nego sam ja to mislio. Treba položiti 13 ispita, za opći i posebni dio, i onda postaneš licencirani vodič za županiju koju odabereš. Širenje licence na svaku sljedeću županiju se posebno plaća. Možeš raditi samostalno, kao obrtnik, ili preko udruge koja u tvoje ime plaća porez i prirez, ali tada se moraš pridržavati i cjenika Udruge', skicira svoje pionirske korake, dodajući kako se boji da će novi zakon koji bi trebao regulirati odnose u profesiji turističkih vodiča, pridonijeti poboljšanju.

'Izgleda da će se otvoriti vrata stranim vodičima, i to na području cijele Hrvatske, što nama danas nije omogućeno. Ako i mi budemo mogli voditi u cijeloj zemlji, ne mislim da je i to dobro rješenje, jer će svakako pasti kvaliteta usluge. Što ja to znam o Zagrebu osim osnova da bih mogao gostima približiti tamošnji 'gradski softver'? A upravo to je ono što vodič mora pružiti gostu, jer faktografiju možeš pokupiti odasvud', kaže Profaca. Znači li to da su u njegove pripreme drugačije od memoriranja brda podataka o prostoru i vremenu, ljudima i gradnjama za koje sam mislio da spadaju u običajni trening ciceronea

'Kad vodim izvan Splita radije ću pročitati neku dobru novinsku reportažu iz tog mjesta, nego enciklopedijske odrednice, jer će ona - ako je doista dobra - imati u sebi 'prožvakan' i hardver i softver. Naravno, najbitnije je naučiti kako sve to predstaviti a da ti gosti ne spavaju na nogama. Pa onda malo budeš stand up komičar, malo gimnazijski profesor, malo politički analitičar. Kad zavoliš ovo raditi - a ako nema šanse za to bolje i da se ne upuštaš - onda nije teško, dapače', odgovara i odmah skače na dojmove iz svakidašnjeg života.

Desetogodišnji Njujorčanin koji zna sve o Dioklecijanu

'Licenciran sam za Splitsko-dalmatinsku županiju, pa po njoj najviše i vodim, posebno baš po Splitu. Osim klasičnih povijesno-gradskih tura radim i s fanovima 'Igara prijestolja', to zna biti zabavno jer agencija s kojom surađujem pokušava te ture pretvoriti u nešto bliži kontakt s gostom od odnosa vodič-turist. Prvi posao mi je bilo praćenje jedne indijske televizijske ekipe, što mi je bilo zanimljivo zbog kolegijalnih razloga, iako se nisam pretrgao vođenjem, jer sam ih preuzeo od drugog kolege koji se time dva dana obimno bavio. I inače mi je cijeli posao - barem zasad - vrlo zanimljiv jer koliko god puta ponavljaš iste stvari, svaki gost je drukčiji i moraš mu se prilagoditi, posebno kad su u pitanju male grupe, do šest-sedam ljudi kojima se možeš fino posvetiti, što mi najviše odgovara. Možda bih volio raditi više i u prirodi, još mi se nije ostvarila želja da nekoga provedem po svim bužama koje znam po Marjanu. Naravno da ima i anegdota, ali one su zapravo vrlo rijetko u skladu s predrasudama koje imamo prema turistima. Jedna indijska obitelj mi je priznala da se nikad u životu ne bi odvažili voziti po Splitu, uz sva njihova iskustva. Ili, imao sam obitelj iz New Yorka čiji je 10-godišnji sin znao sve o Dioklecijanu, Jupiteru, bez greške čitao rimske brojeve i nadopunjavao me gdje god je stigao. Ili, bivši američki ambasador u Bruxellesu koji je za ljubav supruge otrpio cijelu 'Game of Thrones' turu iako nikad nije gledao seriju. Opet, uvijek ima gostiju koji će usred splitskog Geta pitati 'a gdje je ta Dioklecijanova palača?'.

Moj favorit je jedan Skandinavac koji je s nama bio na izletu, iako ne u mojoj grupi, pa je nakon kupanja u Zelenoj špilji na Ravniku kod Visa popio cijelu bocu vode jer mu je ona u kojoj je dotad plivao bila jako lošeg ukusa. No, uglavnom su to ljudi koje svašta zanima, pa zato i unajmljuju vodiče i vole kad dobiju ono po što su došli: dimenziju više od zapisanog u bedekerima', kaže Profa i dobacuje kako suprotno općim predodžbama, turistički vodiči u srpnju i kolovozu imaju manje posla, jer tada dolaze sea-sun-sand turisti.

Turistima smeta kad ne dobiju value for money

To da su turisti oduševljeni morem i suncem, to mi je jasno, kažem, ali što nam zamjeraju? 'Zamjeraju nam (ne)čistoću, odnos prema baštini kad primijete da je samo kulisa za dizanje para, smeta im kad ne dobiju value for money. Naravno, ograđujem se da imam posla s turistima koji su dovoljno zainteresirani za nas da unajme vodiča, makar i za 'primijenjeno' vođenje poput 'Game of Thrones' jer će i tada svašta naučiti. I ja sam jednom zbog nedostatka vremena cijeli centar Bruxellesa upoznao šetajući od jednog do drugog stripovskog murala. Sva ona masa na plažama, partyjima ili na masovnim oblokavanjima u pub crawl ekskurzijama mi je izvan vidokruga i stignu li i oni što zamjeriti, nemam pojma', priča Profa. Zanimljivo da kao medijski lisac u promociji domaćeg turizma najveću ulogu vidi u – usmenoj predaji?

'Uz današnju informacijsku infrastrukturu, teško je reći što može donijeti nove goste. Hrvatska je višestruko povećala broj gostiju iz Koreje samo zbog onog njihovog reality showa, kao što gomile mladih dolaze u Split i Hvar zbog Ultra Europe ili zato što im tu nitko neće zamjeriti ako se onesvijeste mrtvi pijani na Rivi ili Pjaci ili ako se penju po katedralama zbog Instagrama. Dakle, nema te propagandne kampanje koja može napraviti više od usmene predaje. To što mislim da je ovo što sam spomenuo kao primjer usmene predaje donijelo puno lošega nekim našim gradovima - ne volim izraz destinacija - drugi je problem. Jednostavno, smatram da je problem u profiliranju. Split i Hvar, recimo, povijesno i kulturno naprosto
su prevažni da bi bili Zrće, koji je odličan koncept, ali na Zrću.'

Nije se oprostio od pisanja

Kad ga pitam hoće li svoja iskustva vodiča zabilježiti u nekoj novinarskoj formi, bez dvoumljenja govori: 'Nisam se oprostio od pisanja, koliko god to mogu na ovom potpuno razvaljenom medijskom tržištu. Ponekad bih rado pisao o onome što čujem od gostiju, ponekad to i napravim ili barem spremim negdje u neku ladicu u glavi za neku buduću upotrebu. Često i 'dodam' kolegama nešto što primijetim hodajući po gradu ili izvan njega, a zaključim da je vrijedno ukazivanja. Na neki način je i vođenje medijski rad, jer se onim što znaš obraćaš nekoj publici koju trebaš zainteresirati za svoju 'građu'. Zapravo, jako mi pomaže sve moje novinarsko iskustvo, jer cijeli život sam prisiljen znati prilično toga o raznim stvarima, pa kad me neki gost pita nešto o ovdašnjem društvu, ne moram mu preporučiti da gugla. To što je ovdašnje društvo ponekad skoro nemoguće objasniti autsajderu, skroz je drugi problem.'

Bit će da je Japancu puno lakše objasniti poštapalicu tipa ''ko to more platit'' od, primjerice, fenomena zvanog 'predstečajna nagodba na hrvatski način'.