U poplavi pravih i lažnih fašista, džepnih nacionalista i profesionalnih antifašista, kriptokomunista, orjunaša i nostalgičara raznih fela - a par mjeseci uoči svakih izbora svi oni množe se geometrijskom progresijom - jedan lik ipak zaslužuje posebnu pažnju. On je, naime, umislio da sve nabrojane sorte može smiksati u loncu čudnovate pomirbe, makar ga ni na jednom ni na drugom polu nitko ne smatra ozbiljnim.
Dapače, u njegovom vlastitom SDP-u posprdno ga nazivaju 'malim Tuđmanom', što je u neformalnom žargonu u toj stranci dosta nezgodna usporedba. A za desničare će ionako uvijek biti komunjara, pa makar ulicom stupao s uzdignutom desnicom.
Riječ je, naravno, o splitskom gradonačelniku Ivi Baldasaru: gotovo pola mandata na čelu drugog najvećeg grada u državi on je potrošio na ideološke eksperimente, vrludajući od antifašizma do filoustaštva i usput - trapav, kakav već jest - rušeći sve krhke figure koje laktom zakači. U ionako živopisnom hrvatskom političkom spektru svejedno baš nigdje nećemo naići na takav endem: on je antifašist, ali baš na 10. travnja šalje vijence na skup koji je - ne lažimo se - sa skandiranjem 'Za dom spremni' ništa drugo doli provokacija i bezobrazluk.
Baldasar je i antitotalitarist pa nominalno osuđuje sve zločinačke režime - ali, naravno, ipak mu neće pasti na pamet da progovori koju konkretnu i o komunističkim zločinima.
Ukratko, gradonačelnik Splita punih dvije godine vozi u nekom svom filmu i spaja nespojivo, poteže patent koji je na dnu krivo spojen i uvijek se u jednom trenutku opet rastavi. I još je, nesretnik, svoje ideje prilično nesposoban jasno artikulirati, pa se sve vrlo brzo izrodi u komediju ili blamažu, svejedno.
A povrh svega, Baldasar kao da je upravo opsjednut svojim neobičnim ideološkim projektom, pa o njemu progovara u svakoj prilici. Prošlog tjedna čak je na proslavi Prvog svibnja pred par tisuća umirovljenika i gladnih koji su čekali svoju porciju graha opet nešto krenuo mrljaviti o lijevima i desnima. I na svečanosti dodjele gradskih nagrada isto tako. Na početku mandata još je bio suzdržan toliko da je čekao postavljeno pitanje, a sad već šeta po gradu i ničim izazvan sam sa sobom raspravlja o ustašama i partizanima.
Kao da nema baš nikakvog drugog posla.
Zašto smo se dohvatili Ive Baldasara baš na današnji dan, kada cijeli svijet slavi kraj Drugog svjetskog rata, dok se Hrvatska nalazu usred još jedne runde do zla boga napornog obračuna između crvenih i crnih? Zašto bi mali SDP-ov 'Tuđman' uopće zavrijedio pažnju pored svih svojih vrludanja, padova i kikseva?
Zato što je, kazat ćemo hrabro, njegova ideja u osnovi zanimljiva, odnosno jedina realna ukoliko Hrvatska zbilja želi jednom za svagda zatvoriti sedamdeset i kusur godina staro poglavlje. Ne radi se, dakako, o službenom hranjenju endehazijske nostalgije s bezobraznim objašnjenjem kako je '10. travnja datum kao i bilo koji', kao ni o autističnom beskonačnom izjednačavanju antifašizma i komunizma. Nije riječ ni o famoznoj ideji 'velikog' Tuđmana o svehrvatskoj pomirbi, jer taj koncept očito nije profunkcionirao do kraja i kao nečista savjest proganja nas svakih nekoliko mjeseci.
Ne, ovdje mislimo na najobičnije pročišćenje hrvatskog ideološkog sklopa i pokušaj ustanovljenja prakse po kojoj nisi ustaša ako si antikomunist i nisi komunjara ako si antifašist. Zvuči dosta nevjerojatno u trenucima kada cijela država histerizira i mahnito prekapa po kostima starim nekoliko desetljeća, ali očito postoji potreba da ih se jednom posloži i zauvijek ostavi na miru. Nije to nadideološki koncept ili utopija, niti mikser koji bi cijelu nacionalnu povijest izblendao u barem probavljivi napitak.
To je tek onaj mali eliksir za kojim vapi šutljiva većina u ovoj državi, koja će na sami spomen ideolških prepucavanja krenuti čupati kosu i vapiti za trenutkom kada će nas jednom konačno prestati s time maltretirati. Jer zbilja, čini se da danas ipak imamo nešto većih problema.
Ivo Baldasar zasad nije pokazao ništa osim dokaza da ima svoju ne odviše razrađenu ideju i činjenice da ju jednostavno nije u stanju provesti. Previše je nespretan, neartikuliran i netaktičan, a pored toga dolazi iz stranke koja i sama ima problem s jasnim određivanjem prema prošlosti. Stoga bi mu možda bilo bolje da se malo više posveti cestama, parkiralištima, vrtićima i komunalnom redu, odnosno svom vlastitom poslu.
A mi, koji se smatramo neopterećenima i zasićenima stalnim povijesnim bitkama u realnom vremenu, valjda ćemo dočekati da nas u tom životinjskom carstvu hrvatske politike netko barem primijeti.
