Opa, već je počelo! Ivo Josipović se nije pravo ni smjestio na Pantovčaku, a Jadranka Kosor već ga je ošinula prvim prijekorom da njegov gospodarski savjet izlazi iz okvira Ustava. Jer, veli, gospodarsku politiku vode Vlada i nadležno ministarstvo, i ona ne želi da to rade i neka paralelna tijela koja osniva novi predsjednik. U neku ruku, ovo je nastavak dugogodišnjih svađa sa Stipom Mesićem koji je imao samo jednog ekonomskog savjetnika, pa mu se svejedno često prišivalo da se previše pača u ekonomsku politiku.

Sada se Josipović okružio s čak trinaest njih, pa barem na prvi pogled izgleda da takvi prigovori dobivaju još dublji i solidniji temelj, i to zbilja ukopan u hrvatskom Ustavu. Kosor bi se, naime, mogla pozvati na 106. članak Ustava u kojem predsjedniku Republike izričito 'nije dopušteno' osnivanje savjetničkih timova koji su 'u suprotnosti s načelom diobe vlasti', a po toj diobi predsjedniku ne pripada vođenje ekonomske politike. Mogla bi, velim, da nije jednog važnog 'ali'.

Kosoričina Vlada pokazala se potpuno nekompetentnom da vodi išta nalik smislenoj ekonomskoj politici, što znači da je ne samo nesposobna izvući zemlju iz krize, nego je i sama u dubokoj krizi vođenja zemlje. Drugim riječima, ona nije rješenje problema, nego dio problema. A tu premijerku vreba jedan drugi članak Ustava (93.), koji predsjedniku države daje pravo da se brine za 'redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti'.

I tako bi se premijerka i predsjednik mogli gađati člancima Ustava kao jajima i paradajzom koliko hoćeš. Ali od toga nikakve koristi jer je ionako jasno da se ovdje ne radi o milimetarskom odmjeravanju ustavnih ovlasti, nego o nečem drugom. Kosor je odapela prve strijele prema Josipoviću samo dva dana poslije njegovog stupanja na dužnost, što očito ima veze s kultom nepogrešive vladarice (čak 'anđela' čuvara Hrvatske), koji se baš ovih dana uvelike zida i dozidava u njenom HDZ-u. Sada bi očito htjela da je se tako kraljičanski tretira i izvan stranke. I zato treba odmah na početku pokazati novom predsjedniku države tko je gazda u kući.

S druge strane, Josipović je vrlo mlitavo odgovorio na njene prigovore, više se pravdajući nego objašnjavajući svoje stavove. To je podsjetilo na ono pospano odbijanje da komentira obijesne optužbe iz crkvenih redova da su ga instalirali tajni centri moći (iako je jasno da time nije uvrijeđen samo on, nego još više građani koji su njega, za razliku od Kosorove, izravno izabrali). A to je loše, jako loše. Iako je od predsjedničkih izbora prošlo sasvim dovoljno vremena da se psihološki pripremi za novu dužnost, on i dalje više sliči na predsjednika na pripravničkom stažu, nego na pravog predsjednika.

Zaobilaženje MUP-a na putu do 'odličnog' Perkovića

Počelo je onom naoko marginalnom svađom s Karamarkom oko odabira policajaca koji će mu davati tjelesnu zaštitu, koja je, međutim, bila toliko kavanski zajapurena i nekontrolirana da je sistemom vezanih marama dovela do još gore stvari. Da bi se obranio od podmetanja obavještajnog podzemlja u izbornoj kampanji, Josipović je opet zaobišao MUP i pravno dvojbenim putem (preko Mesića) došao do Saše Perkovića, koji je, tvrdi, to 'odlično' obavio.

O, kako ne, toliko je odličan da su se pored njega umalo uvukli u savjetnički tim novog predsjednika dvojica inkriminiranih za potkradanje države kojoj je Josipović upravo došao na čelo. Prije dva-tri tjedna na ovoj stranici sam se zafrkavao da je sve to toliko diletantski i djetinjasto da bi bilo najbolje da novi predsjednik povjeri poslove svoje zaštite mami. I, bogami, ispade da bi i to bilo bolje od ovoga što gledamo posljednjih dana.

Za Josipovića je posebno kompromitantno to što svi ovi gafovi imaju neki pravni okvir, a on, koji je pravni stručnjak i usto obećava i više od prava i pravde - 'novu pravednost' - ipak se ponio krajnje šeprtljavo i neodgovorno. Kao što se neodgovorno ponio i kada je za svoj suzdržani glas za promjenu zagrebačkog GUP-a u korist Horvatinčića tvrdio da nije utjecao na krajnju odluku, iako je time osigurao kvorum, dakle – jest utjecao.

Ipak, najgore je što je novi predsjednik ovim glavinjanjem preko ruba prava i pravednosti kompromitirao svoj inauguracijski govor koji je u javnosti vrlo dobro, rekao bih i predobro primljen. U njemu je Josipović ispunio sva očekivanja, uključujući i moja, da će funkcionirati kao integrirajući cement koji bi mogao prizemiti, možda i staviti točku na razorne podjele 'crne' i 'crvene' Hrvatske. U te bolje dijelove govora svakako spada tvrdnja da su antifašistički partizanski pokret i Domovinski rat dva stupa današnje hrvatske države.

Isparilo socijaldemokratsko uvjerenje

Ali ima i puno lošijih. Izgleda da je Josipovića pomiriteljska misija toliko ponijela da je navalio miriti i ono što se ne može, niti treba, miriti. Kakvog, recimo, ima smisla ugurati u praktički istu rečenicu naklon poštovanja prema Mesiću i Tuđmanu, kada svi znaju da njih dvojica nisu mogli vidjeti jedan drugoga ni nacrtane. To je zatim dovedeno do karikature kada je novi predsjednik u politički dio svog savjetničkog tima stavio odreda ljevičare, što je sasvim nepotrebno, jer je onda u ekonomski dio tima mehanički nakeljio sve same predstavnike krupnog kapitala (bez ijednog predstavnika sindikata).

Ovim drugim praktički je prebrisao ključno obećanje iz predsjedničke kampanje da će biti predsjednik svih hrvatskih građana, ali da si ostavlja pravo da zadrži svoje socijaldemokratsko uvjerenje. I eto, to je uvjerenje dok si rekao keks isparilo, a kada imaš predsjednika bez političkog uvjerenja, pitanje je što će nam takav uopće.

Eno gore na Pantovčaku predsjedničkog grba i zastave, i to je sasvim dovoljno.