Svjedoci smo posljednjih dana prave utrke u obećanjima dvaju najmoćnijih političkih blokova u tome tko će otvoriti više radnih mjesta ako nakon rujanskim izbora zasjedne na vlast. Tako iz SDP-ova tabora poručuju da je njihov četverogodišnji plan stvoriti 145 tisuća radnih mjesta do 2020. godine, od čega samo 80 tisuća planiraju zaposliti u industriji. HDZ je još šire ruke i Ivana Maletić koja prerađuje HDZ-ov gospodarski program, koji je za prošlogodišnje parlamentarne izbore izradio bavarski institut IFO, obećava da će njihova stranka, ako ostane na vlasti, zaposliti 180 tisuća ljudi
Hrvatski političari imaju dugu povijest neispunjenih obećanja vezanih uz nezaposlenost. Najpoznatije je svakako iznimno nepromišljeno obećanje iz 2000. godine kojeg se još i danas mnogi sjećaju. Tada je HNS koji je bio dio Šestočlane koalicije obećava da će do kraja mandata zaposliti 200 tisuća ljudi. S jumbo plakata širom zemlje pozdravljali su nas nasmijani Radimir Čačić, Stjepan Mesić i Vesna Pusić s potpisom 200 tisuća radnih mjesta. U vrijeme preuzimanja vlasti takozvane Šestorke 2000. godine, prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku (HZZS), u zemlji je bila zaposlena 1.257.761 osoba.
Nakon četiri godine na kraju mandata ove vlasti zaposlenost je porasla na 1.329.646 osoba što je plus za više od 71 tisuće zaposlenih. No takav napredak u zapošljavanju birači nisu honorirali jer su očekivali i bolje rezultate. Mnogi su smatrali kasnije da je obećanje HNS-a o 200 tisuća novih radnih mjesta bilo jedan od glavnih uzroka poraza. Zbog toga Ivo Sanader koji je HDZ-om preuzeo vođenje zemlje na izborima 2003. i novi mandat potvrdio na izborima 2007. nije se volio izlijetati s obećanjima koja je lako kvantificirati upravo zbog blamaže koju je sebi i svojim partnerima HNS priredio pričom o 200 tisuća radnih mjesta.
Dragi prijatelji, mi smo već ostvarili...
Kada je riječ o zapošljavanju, davao je općenita obećanja o smanjivanju nezaposlenosti i zapošljavanju. Budući da su mu ekonomske prilike išle na ruku, prije izbora 2007. peckao je oporbu izjavama da on ostvaruje ono što oni sanjaju. 'Kažu opozicionalci: Mi ćemo otvoriti 80.000 radnih mjesta, a mi smo ih već otvorili. Dragi prijatelji, mi smo već ostvarili što oni sanjaju', kazao je Sanader na 11. Općem saboru HDZ-a u lipnju 2007. Tijekom mandata Ive Sanadera od 2004. do 2008. broj zaposlenih rastao je s 1.355.183 2004. na 1.516.761 2008. Međutim početkom drugog mandata Ive Sanadera kola su opet počela ići nizbrdo. I već 2009. broj je pao na 1.463.489 zaposlenih.
Nakon Sanaderove ostavke vlast je u Vladi i HDZ-u preuzela Jadranka Kosor, a tijekom njezina mandata broj zaposlenih nastavlja neumoljivo padati. Zbog snažne ekonomske krize koja je tresla državu očekivala se smjena vlasti pa je Kosor posegnula za populizmom. Na sjednici vlade u veljači izborne 2011. ustvrdila je da bi se mjerama iz Nacionalnog plana zapošljavanja i ulaganjima iz nekoliko izvora u tekućoj godini moglo radno aktivirati oko 150 tisuća ljudi. Međutim od 2009. kada je Kosor preuzela vlast do kraja 2011., prema službenim podacima, broj zaposlenih smanjen je za 83.195.
Izgubljeno 181.397 radnih mjesta
Tada na scenu stupa Kukuriku koalicija od koje se očekivalo da zemlju izvuče iz krize te su se opet počeli razbacivati obećanjima očito zaboravivši lekciju o 200 tisuća radnih mjesta s početka stoljeća koju su skupo platili. Tijekom predstavljanja Plana 21, platforme kojom su izišli, obećavali su otvaranje 80.000 radnih mjesta. SDP-ov Gordan Maras tvrdio je na početku mandata kako je ministar poduzetništva hrabro obećao: 'Naš je kratkoročni cilj do kraja 2013. otvoriti 50.000 radnih mjesta, 7.000 novih poduzeća i 13.000 obrta.'
Međutim odveli su nas dalje u minus i tijekom mandata Kukuriku koalicije izgubljeno je još dodatnih 30 tisuća radnih mjesta. Od početka krize 2008. broj zaposlenih smanjen je s 1.516.761 na 1.335.364 što znači da je ukupno izgubljeno 181.397 radnih mjesta.
Iako nije u potpunosti usporedivo, recimo da je pred početak demokratskih promjena u Hrvatskoj 1989. bilo zaposleno 1.618.204 osoba što je brojka koju nikad kasnije nismo dosegnuli. Možemo li se nadati da su političari naučili lekciju i da će obećanja ovoga puta ispunjavati.
