Kada se nedavno pojavila informacija da će se predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Zoran Milanović ipak prvi put sastati i to na neutralnom terenu u prostorima Hrvatskog sabora, netko je iz inozemstva tko ne poznaje hrvatsku politiku lako mogao ustvrditi da je riječ o susretu dvoje političara iz dvije različite, ne osobito bliske države. Ili iz iste države s teškim unutarnjim sukobom. Primjerice, iz Ukrajine čiji istok nadziru proruski separatisti ili iz Armenije i Azerbajdžana koji su godinama u sukobu zbog teritorijalnih pitanja. Takav bi susret dvoje najviših obnašatelja izvršne vlasti na 'neutralnom terenu' koji predstavlja najviše predstavničko tijelo vlastite države u bilo kojoj demokratski konsolidiranoj zemlji bilo nemoguće i zamisliti. Uostalom, neutralni tereni i 'ničije zemlje' nisu mjesta susreta svakodnevnog obnašanja politike unutar jedne te iste države, nego pojmovi vezani uz konflikte i načine njihova rješavanja. Je li Hrvatska u tom smislu ušla u unutarnji hladni rat u kojem predstavnici vlasti različitih političkih opcija nisu u mogućnosti posjetiti jedni druge na 'njihovu terenu', a čelnici vladajuće i najjače oporbene stranke niti ne mogu neposredno komunicirati i sučeljavati se u javnosti?

Hrvatska u tom smislu uistinu više podsjeća na države bivšeg Sovjetskog Saveza, nego li na države Europske unije kojima se pridružila u srpnju 2013. Hrvatska se politika mentalno vratila u preddemokratsko razdoblje u kojem je komunikacija predstavnika različitih političkih opcija u startu bila nemoguća. Jer – kako drukčije objasniti situaciju da čelni ljudi vodećih političkih stranaka koje se posljednjih nekoliko izbornih ciklusa izmjenjuju na vlasti ne samo da nisu postigli suglasnost oko temeljnih društvenih vrijednosti koje su preduvjet razvoja cijele zemlje, nego dosad nisu niti razgovarli o bilo kojem političkom i društvenom pitanju važnom za zemlju. Posljednji put kada su čelnici vlasti i oporbe u Hrvatskoj neposredno komunicirali pred očima javnosti bilo je u vrijeme kada je Ivo Sanader bio predsjednik Vlade, a Ivica Račan predsjednik oporbenog SDP-a, i to u okviru Saveza za Europu kao programskog dogovora parlamentarne većine oko ulaska zemlje u Europsku uniju. Njih su dvojica ujedno i posljednji predsjednici HDZ-a i SDP-a koji su se javno sučelili u izbornoj kampanji, u jesen 2003. Nakon tih izbora više se nije moglo vidjeti čelne osobe najjačih političkih stranaka u javnim sučeljavanjima. Imamo, dakle, demokratski višestranački sustav, a nemamo političare koji će se u ime njega neposredno izložiti kritikama političkih suparnika i cijele javnosti bilo uoči izbora, bilo na položajima vlasti i oporbe. K tome, čim netko osvoji vlast budno pazi u kojim će se prilikama pojaviti u medijima, i to redovito samostalno.

Aktualna godina u tom smislu izgleda najgore posljednjih petnaest godina otkako Hrvatska ima parlamentarni, a ne više polupredsjednički politički sustav. Politička komunikacija ne samo da nije napredovala od spomenutog vremena Ive Sanadera i Ivice Račana nego se vraća notornim temama Drugog svjetskog rata umjesto tematiziranja svakodnevnih potreba onih od kojih ta ista politika ovisi. Građana. Tako se umjesto argumentiranih rasprava o gospodarstvu, zdravstvu, školstvu, upravi, kulturi i znanosti plasiraju teme o, za današnje naraštaje, dalekoj prošlosti. Ništa čudno. Tko ništa ne zna o tome kako sadašnjost i budućnost učiniti boljima, uvijek će prošlost nastojati učiniti gorom. Umjesto bizantskog pravila 'zavadi, pa vladaj', aktualna se hrvatska politika vodi načelom 'zapali, pa vladaj' pri čemu se pale strasti na temama koje će neodgovorni političari uvijek koristiti u cilju jednokratnog dolaska na vlast. Prije pet do deset godina mislilo se da je u Hrvatskoj prošlost napokon postala stvar prošlosti, ali ne. U dosad najbezidejnijem putu prema izborima od 1990. naovamo, prošlost će očito dominirati javnim diskursom. Na pitanje trebaju li u takvim okolnostima koje su sami generirali, čelni političari vlasti i oporbe ipak sjesti za stol i razgovarati, odgovor je jasan. Da. Samo se u neposrednom razgovoru može detektirati tko je uistinu bolji za obnašanje vlasti. Ili će građani detektirati da takvo što treba povjeriti nekomu trećem. Na poslijetku, tko god stvara trenutačno nepremostive prepreke u donošenju važnih političkih odluka, vrlo će se lako naći u poziciji da mu se ta situacija vrati poput bumeranga.

Hrvatska je u takvoj situaciji da će za kakav-takav oporavak trebati postići konsenzus o bitnim stvarima najšireg kruga društvenih aktera, a na prvom mjestu političke vlasti i oporbe. Ne bude li razgovora u tom smislu, tko god bude na vlasti može računati na isključivo jedan mandat. Toga je svjestan i potencijalni pobjednik sljedećih izbora predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kojemu logika nalaže da će za najavljene poteze 'u dolini suza' morati imati saveznike, i u javnosti i u oporbi. To je posljednje četiri godine bilo potrebno i vladajućoj koaliciji, ali niti je ona na sadašnju oporbu gledala kao na mogućeg saveznika u reformama, niti je ta oporba dosad pokazivala bilo kakvu spremnost na suradnju i razgovor. Kako će biti odsad, nije teško pretpostaviti. Puštat će se probni baloni o mogućim razgovorima jednih i drugih, ali dok se iščekuju novi izbori, za razgovore takvog tipa jednostavno je premalo i nade i vremena. Srećom, tu je uvijek 'neutralni teren' Hrvatskog sabora za makar kurtoazno rukovanje. Ili bi ipak bila bolja Švicarska. I kao neutralni teren, i kao uzor...