Koji su razlozi vašeg posjeta Hrvatskoj?

Moj posao je nadgledanje naših programa u sektorima odnosa s javnošću i javne diplomacije za cijelu Europu. Pokušavam, koliko mogu, otputovati u države koje nadgledam i svjedočiti našim programima. S obzirom na to da imam radnog iskustva u novinarstvu, osjećam da dobivam jasnu sliku programa i svrhe našeg 'outreacha' na terenu. To je nešto što uistinu volim raditi.

Kakvi su vaši utisci?

Nije prošlo ni 24 sata od mog dolaska u Hrvatsku, ali utisci su zadivljujući. Uspjeli smo puno toga učiniti, bili smo u Varaždinu, gostovali na Fakultetu organizacije i informatike, prošetali gradom. Doista mi je zanimljivo vidjeti, kako se uistinu čini, da je Hrvatska na prekretnici. Svi gledaju što će budućnost donijeti. Čula sam različita mišljenja; neki ljudi čine se optimističnima, a neki su pomalo neodlučni po tom pitanju. No ono što mislim da je važno, a na što se fokusiraju i naši programi javne diplomacije, jest poduzetnički duh, koji je sveprisutan u SAD-u. Ako želite promjenu, morate krenuti od sebe i to je poruka koju nastojimo prenijeti, osobito mladim ljudima u Hrvatskoj.

Kako biste ocijenili hrvatsko-američke odnose? Američki veleposlanik naglašava da bi se trebala intenzivirati strana ulaganja u Hrvatsku.

Tako je. Bila sam zapravo iznenađena koliko je malo američkih ulaganja ovdje. Nadam se i mislim da će se to u idućim godinama promijeniti. Ugodno me iznenadila spoznaja o tome koliko je SAD ovdje utjecajan. Veleposlanik i ja razgovarali smo o tome da postoji još mnogo područja na kojima se traži glas SAD-a. Dobro je raditi tamo gdje imamo takav utjecaj i javnost koja je veoma zainteresirana za naše stavove.

ISKUSTVA IZ AFGANISTANA I IRAKA

Iza vas je 11-godišnja novinarska karijera. Kakva su vaša iskustva, kako je biti novinarka u SAD-u?

Uistinu sam voljela svoj posao. U svojoj karijeri uglavnom sam bila u inozemstvu, radeći prvo za jedan američki tjedni magazin, a potom i za dnevni list. To je odličan posao, stvarno sam voljela osjećaj približavanja ljudskih priča i drugih dijelova svijeta američkom čitateljstvu. Izvještavala sam iz Kine, potom iz Afganistana i Iraka. Na svim tim mjestima osjećala sam da je uistinu ključno američkoj javnosti pružiti bolji uvid i razumijevanje ne samo konflikata koji su se tada odvijali, već i ljudskih priča koje stoje iza njih.

Jeste li u Afganistan i Irak išli kao tzv. 'embedded' novinarka, u sklopu vojnih organizacija? Možete li komentirati mišljenje da takvo novinarstvo ima svoju cijenu, a to je jednostrano izvještavanje kao rezultat?

'Embedded' program nije se počeo provoditi prije Iraka. U Afganistan sam išla u listopadu 2001. što je zapravo bilo čak i prije nego što je počela kampanja bombadiranja. Ušla sam unutra sa Sjevernim savezom. Bili smo veoma neovisni, morali smo, na neki način, sve raditi sami. Bilo je to zadivljujuće iskustvo, osjećaj najčišćeg oblika novinarstva, jer smo uistinu izvještavali samo o onome što smo vidjeli oko sebe. Nije bilo nikakvog utjecaja na nas, definitivno ne od strane američke vojske. Na terenu su tada bili jedino ljudi iz CIA-e i djelatnici specijalnih postrojbi, a oni nisu htjeli imati nikakvog posla s novinarima.

Jeste li imali slobodu kretanja Afganistanom?

Da, to je bilo sve što sam činila. Imala sam vozača i prevoditelja kojeg sam sama pronašla u gradu. Vozili smo se unaokolo i intervjuirali koga god smo željeli, išli smo na prve crte bojišnice, razgovarali i pili čaj s vojnicima Sjevernog saveza. U osnovi, išli smo gdje god smo htjeli.

Veoma je drugačije; to je pitanje sigurnosti. Kada sam bila u Iraku, dogodila se prekretnica. Većinu vremena koje sam provela tamo, bilo je sigurnije biti sam, na neki način na tajnom zadatku. Išli bismo okolo u istrošenim taksijima, jer je to bio najbolji način da se pomiješate s drugima i da se ne ističite kao strani novinar. Zapravo, kao žena, bilo je to bolje, jer smo mogli nositi abaje i lakše se uklopiti. No dogodila se prekretnica, kada su im novinari postali mete i nasilje je bilo toliko ekstremno da je bilo sigurnije biti s američkom vojskom. Mislim da je to sada slučaj i u određenim dijelovima Afganistana. Stvarno je jako loše kada se to događa. Mislim da je uistinu važno ispričati priču kako sa strane američke vojske, jer američka javnost želi znati što oni rade, ali postoji i odgovornost da se ispriča priča s one druge strane, izvana. A to je teže učiniti kada ste 'embedded'.

MEDIJSKE SLOBODE U SAD-U? NEUSPOREDIVE S ONIMA U KINI 

Kako biste ocijenili medijske slobode u SAD-u?

Rekla bih da su prilično dobre. Iz iskustva rada u Kini, mislim da je razlika bila izuzetno velika. Kineski novinari nisu mogli izvještavati o mnogim stvarima o kojima mi jesmo. Naša glavna briga često je bila hoćemo li dovesti naše izvore u nevolju. Ako ste, primjerice, željeli ići na sastanak s aktivistom za ljudska prava, morali ste pažljivo birati gdje i kako ćete se susresti, pobrinuti se da to bude izvan pogleda osoba zaduženih za javnu sigurnost. Ali nikada nisu mogli cenzurirati ono što smo slali našim urednicima. Slali smo naše priče emailom i nikada nije bilo nikakvih problema. Nekada su nas pokušali zastrašiti i pratiti nas, upozoravati nas da nešto ne činimo, ali to nikada nije imalo utjecaja na ono što smo radili.

Kako ste odlučili ostaviti novinarstvo i raditi za State Department?

Osjećala sam da se novinarstvo u SAD-u velikoj mjeri mijenja. To se uglavnom tiče redakcijskih proračuna, kao faktora u načinima na koji se industrija mijenja, a osobito načina na koji ju je internet promijenio. Osjećala sam da sam u novinarstvu uradila sve što sam htjela i mislim da je taj isti osjećaj, kada uistinu volite ispričati priču i 'prevesti' jednu kulturu drugoj, uvelike prisutan i na ovom poslu. Stvarno sam bila sretna što sam dobila ovu priliku da radim nešto što se čini potpuno drugačije, ali na neki način traži mnogo istih vještina i također promovira razumijevanje između različitih kultura i zemalja.

U Hrvatskoj, također, mnogi novinari, u osnovi također zbog krize u novinarstvu, prihvaćaju poslove u PR-u. Mislite li da će jednog dana, ako se vrate u novinarstvo, oni biti vjerodostojni? Problematizira li se to pitanje u SAD-u?

To je dobro pitanje. Mislim da je prilično teško vratiti se udarnom poslu izvjestitelja ili pratiti nešto o čemu ste javno već zauzeli stav. Mislim da se novinarstvo poprilično mijenja i granice više nisu toliko jasne koliko su nekada bile. Postavljala sam ista pitanja o vlasti i novinarstvu. Mislim da je to 'križanje' zapravo prirodno na djelu, ali mislim da i ako se ja, primjerice, kao državna dužnosnica poželim vratiti u novinarstvo, to bi vjerojatno bilo više u ulozi iznošenja mišljenja i komentiranja, nego u ulozi samog izvještavanja.

Kako komentirate kritike medijskih sloboda u SAD-u, čije mjesto na svjetskim listama medijskih sloboda, koje sastavljaju novinarske organizacije poput Reportera bez granica, pada zbog uhićenja na prosvjedima Ocuppy Wall Street i suđenja novinarima pod optužbama za kršenje Zakona o špijunaži.

To je zanimljivo. Nisam vidjela ta izvješća, ali za mene, koja sam radila na mjestima kao što je Kina i drugdje, gdje uistinu nemate slobodu izvijestiti što se događa, ne mislim da možete povući taj isti zaključak o SAD-u. U slučaju curenja informacija i suđenja, to je veoma različito pitanje, jer curenje povjerljivih vladinih podataka jest utuživo, to nije pitanje medijskih sloboda. Dakle, ne vidim to kao nešto ekvivalentno.

TKO ĆE SPASITI NOVINARSTVO?

U Hrvatskoj je list nacionalne manjine koji financira Vlada, zbog slobode uređivačke politike izrastao u ugledni nacionalni medij. U SAD-u se javljaju prijedlozi za javno financiranje medija kako bi se očuvalo odgovorno novinarstvo. Primjerice, predsjednik Sveučilišta Columbia zalaže se za veće državne grantove, poput onih za američki PBS i britanski BBC, a predlaže se i osnivanje nacionalnog fonda za lokalne medije, koje bi se financiralo naknadama preko Federalne komunikacijske komisije. Mislite li da bi se time potkopale tvrdnje američkih medija o neovisnosti?

Sve ovisi o tome kako se nešto čini. Imamo neke veoma uspješne primjere javno financiranih medijskih institucija, poput NPR-a koji mnogo novca dobiva iz donacija, a njihova izvješća su među najboljima u SAD-u. Tu je i PBS. Mislim da ima i mnogo veoma dobrih fondacija koje financiraju javne institucije kao što je ProPublica, jedan od nekoliko prostalih centara istraživačkog novinarstva i stvarno jako dobar model. Koliko znam, nije bilo stvarnih primjera konflikta interesa zbog takvog izvora financiranja. Ali ne znam bi li to nužno bio slučaj za sve buduće vrste…

Možete li zamisliti da bi američka vlada, koja nije imala takvu vrstu utjecaja na medije poput vlada nekih drugih zemalja, financirala ili sufinancirala medijske institucije kako bi spasila ne samo njih, već i samo novinarstvo?

Mislim da je izglednije da će to biti fondacije. Možda će vladini grantovi u tome odigrati ulogu, ali mislim da će to prije biti model tipa privatne fondacije.

Neke druge organizacije smatraju da su takvi prijedlozi suludi, jer 'ne grizete ruku koja vas hrani'. Oni pozivaju vodeća privatna sveučilišta i koledže,  da osnuju fond za neprofitno istraživačko novinarstvo, koje je već na djelu, pa su tako studenti čak uspjeli spasiti živote osuđenika na smrt. Što mislite o tom prijedlogu?

To je također veoma dobar model. Kada sam radila za Chicago Tribune, predavala sam na kolegiju o pisanju reportažnog izvještaja u Georgetownu, a moja kolegica vodila je zajedno sa studentima projekt 'Pearl'. Oni su istražili tko su bili ljudi uključeni u ubojstvo Daniela Pearla, novinara Wall Street Journala koji je ubijen u Pakistanu, i otkrili su dosta toga o čemu se dotad nije izvještavalo i za što ni vlada nije znala.