Sretan je, kaže, jer se ničega ne sjeća. Davor Radić, 25-godišnji je Vukovarac rođen samo pet mjeseci prije nego što ga je majka u naručju 18. studenog 1991. iznijela u koloni iz okupiranog grada dok je pet godina starijeg brata držala za ruku. Sve što o tome zna čuo je iz priča drugih. Prva sjećanja vezana uz Vukovar počinju mu se rojiti kada su se vratili u razrušeni grad na Dunavu, a on krenuo u školu
'Tada počinje naš novi život. Vjerojatno sam jedan od rijetkih koji je imao tu sreću da si je mogao urediti život u ovom gradu i svakim danom sam na tome sve više zahvalan', sretno će danas Davor
Ovaj mladić, po zanimanju ekonomist i strastveni veslač, od Vukovara se nije odvojio ni tijekom studentskih dana. Sve što je stekao i napravio, reći će, vezano je upravo za ovaj grad.
Kao beba mjesecima živio u podrumu okupiranog grada
'Rođen sam u lipnju, tri mjeseca prije opsade koju smo majka, brat i ja proveli u podrumu kuće preko puta naše, na Mitnici kod vodotornja. Otac je bio na bojištu', počinje svoju priču Davor.
On je svoje veze s Vukovarom ove godine još jače učvrstio. Početkom godine ponuđen mu je ugovor na neodređeno vrijeme u tvrtki Prvo plinarsko društvo. U sretnoj je vezi, a djevojka Laura, rođena Čakovčanka, mogla bi uskoro postati nova stanovnica grada na istoku Hrvatske.
'Sva ekipa s kojom sam započeo školovanje po povratku u Vukovar, kada sam krenuo u drugi razred osnovne škole, i dalje je na okupu. I svi smo u posljednjih godinu dana dobili poslove u struci ili izvan nje, ili stručna osposobljavanja. Studirao sam trgovinu na Veleučilištu u Vukovaru i stekao titulu prvostupnika ekonomije. Da sam išao na još dvije godine, morao bih ići iz grada, a ovo je jedina solucija koja se trenutno nudi ovdje i koju sam prihvatio', priča ovaj Vukovarac čiji život nije počeo nimalo idilično.
Život počeo daleko od idiličnog
Nakon pada Vukovara, oca nisu vidjeli gotovo godinu dana. Imao je, reći će Davor, sreće pa je preživio i danas je 70-postotni ratni vojni invalid. Bio je ranjen, ležao u bolnici iz koje se vratio natrag na bojište desetak dana prije nego što je u nju ušla vojska. Nakon pada grada, završio je u logoru u Sremskoj Mitrovici gdje je proveo devet mjeseci. Pušten je tek 14. kolovoza 1992. godine.
'Majci je bilo najteže. Dok sam bio znatiželjni klinac, oca sam stalno nešto propitkivao, a onda sam shvatio da o tome ne voli previše pričati. Ako me sada nešto zanima, odem na Youtube i pogledam. Stariji brat imao je pet godina i svega se sjeća, možda su mu ostale i neke traume. Zbog toga sam sretan jer se ničega ne sjećam i to mi je drago', iskreno će ovaj mladić.
Nakon gotovo godinu dana neizvjesnosti, svi su se ponovno našli na okupu. Kratko vrijeme su potom proveli u Austriji i Njemačkoj, a od 1995., koliko se sjeća, do povratka u Vukovar u rujnu 1999. živjeli su u Kutini. Otkad su se vratili kući, u grad na Dunavu, puno se toga do danas promijenilo.
Sve manje ruševina i mladih Vukovaraca
'U Vukovaru je danas sve više obnovljenih i novih zgrada, pa samim tim i grad izgleda ljepše, ali što se tiče mentaliteta i razmišljanja ljudi, tu je već malo kompliciranije. Ostaju stari, a mladi u potrazi za boljim životom i poslom odlaze jer ga ovdje nema. Kako bi netko shvatio situaciju, trebao bi doći i živjeti s nama', ističe ovaj 25-godišnji Vukovarac koji je kršten u crkvi svetih Filipa i Jakova 24. kolovoza 1991., samo nekoliko sati prije no što je na nju ispaljena prva granata
Pripadnik je mlađe generacije Vukovaraca u kojoj nacionalni predznak sve više gubi na važnosti. Tenzije, prepirke, pa čak i tučnjava sve je manje među školarcima. O politici izbjegava govoriti, posebice sa starijima, iz osobnih razloga.
'Iako su škole i dalje podijeljene, a negdje ima i onih u kojima u jednu smjenu idu Hrvati, a u drugu Srbi, svi se međusobno druže. Išao sam u miješanu srednju školu i tada je bilo nekih slabih napetosti, ali među novijim generacijama sve ih je manje, a u društvu se više ne obraća toliko pozornost na to', opisuje Davor život u Vukovaru.
Ne želi otići iz Vukovara
Ovaj 25-godišnjak koji još uvijek živi pod roditeljskim krovom nada se, ako bude sve u redu s poslom, kako će se od njih uskoro odvojiti, ali ne i otići iz Vukovara. Kao i svake godine do sada, i ove zna gdje će biti 18. studenog - sa svojim prijateljima u Koloni sjećanja
'U njoj sudjelujem otkako smo se vratili u Vukovar, dakle od malih nogu. Nijednu kolonu do sada nisam propustio. Svake godine, svaka kolona sjećanja za mene je nešto što ne želim propustiti jer su mnogi ljudi dali svoje živote za slobodu koju danas imamo u Hrvatskoj i Vukovaru. Hvala im na tome', poručuje mladi Vukovarac.
