Imaginacija

Kada je 1959. godine Edo Murtić upitan o rastućoj popularnosti ZF-a, slikar je odgovorio: '...u svakom slučaju želja suvremenog čovjeka za nedokučivim našla je svoj odraz. Kao što je slučaj i sa slikarstvom.' Iako 'samo' umjetnik, Murtić je očito imao osjećaj za budućnost u kojoj ispreplitanje potreba realnosti i 'težnje za nedokučivim' najbolje ilustrira robotika. U jeku optimizma poslijeratne obnove sustavno je konstruiran svijet 2000. godine, a iz gomile futuroloških predviđanja izbija osjećaj apsolutne sigurnosti - za tvorničkim vrpcama i štednjacima stajat će roboti upravljani tek pokojim pritiskom tipke! Paradoksalno, paralelno s proklamiranom ideologijom o esencijalnosti rada, masovnim radnim akcijama i sl. egzistira mit o robotu kao 'osloboditelju čovjeka'. 

Radno vrijeme 2000. godine će se prepoloviti, nije dvojio Globusov novinar. Ipak, narod koji se tek ostavljao vola i pluga, upoznavao s električnim štednjacima i glačalima tiho se bojao svijeta 'elektronskih mozgova', kako su tada obično zajednički nazivani buduća računala i roboti. Otkriće, časopis za promociju znanosti, slalo je umirujuće tonove: kao što i svaka druga mašina što ju je stvorio čovjek da sebi olakša rad i uljepša život, tako je i elektronski stroj njegova desna ruka, njegov pomagač, koji radi i radit će samo pod njegovom komandom. Relativno ažurno prevođeni vrhunci ZF literature pojačavali su imaginaciju. Godine 1957. Epoha u prijevodu Antuna Šoljana objavljuje 'Čelične spilje' Isaaca Asimova, tvorca famoznih triju zakona robotike, pa Jugoslaveni dobivaju priliku zamišljati tehnologiju naprednih kolonista sa Zemlje Vasionaca i njihovog robota-detektiva u sukobu s partnerom Zemljaninom.

Pamet

ZF maštarija bila je uzbudljiva, ali realnost surovija. Hrvatska industrija pedesetih i šezdesetih nalazila je napredak u agresivnoj automatizaciji i mehanizaciji proizvodnje, a domaćice će tek u osamdesetima, ali opet u fiktivnim 'Smogovcima', dobiti priliku vidjeti robota Toma u kupovini na placu. Mjesto stvaranja konkretnijih inicijativa o robotizaciji zemlje bili su laboratoriji elektrotehničkih fakulteta i znanstvenih instituta. Pravi 'eureka' trenutak doživio je 1968. godine beogradski inženjer Miomir Vukobratović iz Centra za robotiku, otkrivajući 'točku nultog momenta', esencijalnu za rješavanje kretanja humanoidnog robota. Tehnološki agilnim Japancima otkriće nije promaknulo, pa Vukobratovića dovode na seminare i predavanja ubrzano razvijajući vlastiti robotski program. 

Uzbudljive dijelove hrvatske priče o robotima ispisao je Branimir Makanec i njegova grupe studenata okupljena u Grupu kibernetičara. Ambiciozna ekipa stvara ranih šezdesetih TIOSS-a. tj. teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava, robota humanoidnog lika sastavljenog od dva elektromotora, s kotačima u nogama i pokretljivim rukama. TIOSS je imao i radioprijemnik na mjestu usta, pa je u šetnji središnjim zagrebačkim trgom prolaznike zabavljao i zbunjivao glas operatera! Ipak, kao najagilnija zajednica bivše države za konkretan razvoj pokazala se Slovenija, čija se elektrotehnička industrija nametnula kao kvalitetna podloga za razvoj robotike.

Inovacija

Kada su studenti Laboratorija za robotiku Elektrotehničkog fakulteta 1981. godine upitali uprave tridesetak najvećih 'radnih organizacija' o planovima uvođenja robota u pogone, čak sedamdeset posto pogona već je baratalo određenim oblicima izračuna njihove financijske isplativosti. Bila je to najveća zainteresiranost za robotiku u državi! Istovremeno, u Hrvatskoj siromašna vijest o simpoziju primijenjene robotike održanom u Portorožu nalazi mjesto u Vjesniku na dnu stranice zajedno s informacijom 'ispekli vola nakon utakmice'!

U Ljubljani se tada koketiralo s dizajniranjem i proizvodnjom čipova, slaganjem računala od domaćih dijelova, kreiranjem softvera (...), a velika meta je bilo skidanje s trona IBM-a,  čijih je ranih osamdesetih bilo čak 95 posto računala u Jugoslaviji. Razumljivo, elektrotehnici naklonjena klima, dijelom i političke okolnosti (ubija čovjeka kako to nikada ne možemo izbjeći!), rezultirali su prvim pravim i primjenjivim rezultatima razvoja robotike. Kao rezultat suradnje ljubljanskog Instituta Jožef Štefan i Gorenja, uz  pomoć prethodnih rezultata Vukobratovićevog rada, 1981. godine rađa se GORO - I, opisan kao prvi domaći robot koji 'prepoznaje' predmet!

Nastao za primjenu u industriji, GORO-I je funkcionirao na temelju klona 8-bitne verzije mikroprocesora Intel 8080 te je programiran za postupak lakiranja, pri čemu se pod 'prepoznavanjem' podrazumijevalo da GORO prema potrebi mijenja oblik radnje i obavlja samostalno radni ciklus bojenja potreban broj puta. Ubrzo nastaje i 'mlađi brat' GORO-80, bitno krupnije građe s obzirom na 'dobiveni' posao u vrućini kovačnice Gorenja. Test realnosti bio je okrutan. U tom trenutku roboti GORO bili su jedini funkcionirajući oblici primitivne umjetne inteligencije u cijeloj državi od Vardara do Triglava! Ilustracije radi, istog trenutka u Japanu je radilo 10.000 sličnih i naprednijih robota, dok je SAD kaskao sa 'samo' 3000 komada.

Jugoslaviju je upravo gazila teška gospodarska kriza, a progresivniji umovi već su tada uviđali da upravo ulaganje u modernu tehnologiju može biti motor oporavka. Osim što roboti povećavaju produktivnost, njihova proizvodnja povlači za sobom cijeli niz novih zanimanja, primjećivali su stručniji komentatori. Uzalud. Rezervni dijelovi za računala, potrebni i za izradu robota, podlijegali su uvoznim restrikcijama, a nevjerojatno zvuči zabrana poduzećima o kupovini informatičke opreme jer je to neprivredna investicija! U takvoj klimi roboti GORO možda ne djeluju kao Asimovljevi junaci ili sluškinja Rosie u obitelji Jetson, ali su pomak koji je pružao nadu.