Vratili ste se s godišnjeg odmora, lijepo ste pocrnjeli negdje na moru. Sve što niste ostavili u nekoj od turističkih destinacija potrošili ste na školske knjige. Čak i da ste ih samo razmijenili ili kupili rabljene riskirajući sunčanicu pod vrućim kolovoškim suncem, školske knjige nisu jedine brige koje ćete ponijeti u novu školsku godinu. A kako je u Japanu?
U Japanu je za nabavu školskih knjiga zaduženo ministarstvo obrazovanja koje također donosi i strogo zacrtane programe, a u samim školama se redovito provjeravaju i upravitelji i nastavnici provode li ih kako spada. Osim školskih knjiga japanski roditelji su oslobođeni kupnje obaveznih školskih uniformi i brige oko pripreme hrane dok su im djeca u školi. Hranu također priprema sama škola, no japanski školarci mogu u pauzi za ručak pojesti i vlastiti obentō (japanski lunchbox) pripremljen kod kuće.
Obavezno školovanje obuhvaća tri glavna stupa, donekle varirajući američki model, preuzet tijekom poslijeratne okupacije. Mali Japanci kreću u osnovnu školu, shōgakkō, sa šest ili sedam godina i tu ostaju do šestog razreda. Sljedeće tri godine ide se u nižu srednju školu, chūgakkō, a zatim još tri godine u višu srednju školu, kōkō. Time obavezni obrazovni ciklus završava kao i kod nas, nakon 12 godina. Nakon srednje škole Japanci imaju izbor pristupa univerzitetima i koledžima te vrlo cijenjenoj Nacionalnoj akademiji.
Japanska školska godina slijedi poslovnu godinu, ne počinje u rujnu kao kod nas, već u proljeće. Sastoji se od tri semestra: prvi počinje u travnju i traje do sredine srpnja, drugi traje od rujna do kraja prosinca, a treći od siječnja do ožujka. Na praznicima baš i nema puno opuštanja, uvijek je dovoljno zadaće koja se mora napisati do početka novog semestra. Pravi praznici su ipak oni ljetni, no kad ih uspoređujemo s našima, traju mjesec dana kraće.
Praznici se koriste i za pripremu prijemnih ispita, posebno ako završavate jedan od glavnih stupova i planirate uhvatiti mjesto u školi ili na faksu iz kojeg se zapošljavate na boljim mjestima. U tu svrhu mnogi će školarci upisati i posebnu vrstu dopunskih škola, juku, koje će im pomoći usavršiti znanje potrebnih predmeta i popraviti bodovni prag za upis na više školske instance. Tokom čitavog školskog života Japancima je nametnut snažan natjecateljski duh koji najviše do izražaja dolazi upravo u ovom razdoblju. Vrijeme je to iznimno velikog stresa, kako za školarce tako i za njihove roditelje.
Uobičajeni školski dan prosječno traje šest sati, no ako ste taj dan u redarskoj grupi, morat ćete doći ranije, očistiti učionicu, oprati hodnik ispred nje ili pospremiti neki drugi školski prostor. Naravno, to se ne odnosi na urede koje koriste nastavnici, po istom obrascu taj posao pripada njima samima. Japanski školarci ostaju i nakon šest sati u školi baveći se slobodnim aktivnostima, organiziranim kroz razne društvene grupe. Na taj način se mladi uče socijaliziranju i prilagođavanju na jaku hijerarhijsku strukturu japanskog društva.
Svaki razred bira razrednog predstavnika, iinchō, zaduženog za red i disciplinu i glavnog informatora razrednika o postojećim problemima. Od razrednika se očekuje visoka posvećenost svakom učeniku u njegovom razredu: on je zadužen za izravno praćenje njegovog učenja, ocjena i ponašanja, ali i osobne higijene, ishrane, zanimajući se čak koliko svaki njegov učenik spava i kako provodi slobodno vrijeme. Ako zbog nekih prijestupa učenika uhvati policija, prvo će otići njegovom razredniku, a na njemu je hoće li to prijaviti roditeljima ili neće. Zahvaljujući strogim školskim odredbama japanski roditelji mogu biti sigurni da će im djeca u školi naučiti i pojedine predmete i ponašanje, no uzrokovani stres sve više eksplodira u nasilju nad povučenijim i drukčijim razrednim kolegama. Naravno, radi se o problemu koji nije svojstven samo razvijenijim društvima poput Japana.
