Nigdar ni bilo da nekak ni bilo, no u ovoj je godini taj 'nekak' više zvučio kao 'svakak'. Godina 2011. posvjedočila je tektonskim promjenama, političkim, ekonomskim, pa i onim seizmografskim. Arapsko proljeće, kriza eura, smrt Osame bin Ladena, prosvjedi Occupy... Hoće li se urezati u udžbenike povijesti istom dubinom kao, recimo, 1848,1968. ili 1989?
Da se mladi Tunižanin Mohamed Bouazizi zapalio pred desetak godina, od arapskog proljeća vjerojatno ne bilo ni jedne visibabe. Godina 2011. bila bi godina sasvim regularne godišnje faktografije da se odjednom nije promijeno način na koji javnost probavlja činjenice. Drugim riječima, da incidenti nisu počeli odjekivati dalje i šire nego je to bio ikada prije slučaj. Bouazizjevo samospaljivanje detoniralo je revoluciju u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Bahreinu, Libiji, Siriji, potres u Japanu i nuklearna katastrofa u Fukushimi uznemirila je koliko japansku, toliko njemačku ili francusku vladu, demonstracije španjolskih studenata i nezaposlenih okupljenih pod imenom Los Indignados pretočio se u globalni antikapitalistički pokret Occupy.
Times je za osobu godine odabrao 'prosvjednika'. Ništa manje ne bi pogriješio da je na isto postolje postavio 'društveno umreženog digitalno osviještenog pripadnika srednje klase, po mogućnosti studenta', osim što bi netko od Timesovih urednika pobrao otkaz zbog manjka smisla za medijsku prezentaciju. 2011. je godina u kojoj se stvarno puno toga dogodilo, da parafraziramo BBC, no hoće li biti prijelomna, u retrospektivi ne ovisi o količini događaja, koliko o njihovim konzekvencijama. Povjesničar Eric Hobsbawn povlači analogiju sa 1848, godinom kada su se svijetom prolomile spontane revolucije s ciljem liberaliziranja političke vlasti. Premda su sve doživjele fijasko u kratkoročnoj perspektivi, započele su niz postupnih promjena, zaključuje Hobsbawn. Situacija u Egiptu kao da najavljuje analogni rasplet događaja. Građanskoj liberalnoj opciji uzde promjena otela je vojska i vjerski konzervativci okupljeni pod kapom Muslimanskog bratstva, no povijesne razlike su veće nego sličnosti. Ovoga puta avangardu promjene ne čini radnička klasa, već obrazovana studentska populacija srednjeg sloja. Drugo, promašeno je misliti da su opsjedali trg Tahrir s namjerom da u Egipat instaliraju demokraciju američkog ili europskog tipa. Autohtono organiziranje društva pod egidom slobode, jednakosti i pluralizma na način kako ih razumiju mladi arapski prosvjednici pokazalo se kao kompleksan proces – idealna prilika za staru Mubarakovu gardu da postavi vlastita pravila igre u ispražnjenom prostoru moći.
1968. je također odradila svoje proljeće. Bilo ono praško, bilo ono pariško. Od pokušaja reforme komunizma prema većoj demokratizaciji i decentralizaciji u tadašnjoj Čehoslovačkoj ostala je tek podjela zemlje na Češku i Slovačku republiku. U Francuskoj je pak vlada Charlesa de Gaullea preživjela studentske demonstracije jača nego ikada. Ostao je tek ukrasni kulturološki pomak prema većim seksualnim slobodama.
Hoće li 2011. imati težinu 1989. kada su popucali komunistički režimi na europskom kontinentu i promijenili smjer klatna povijesti? Stješnjavanje projekta Europska Unija ove je godine doživjela 'prolazak kroz fantazmu', kako to voli reći psihoanaliza. Ispod retoričke glazure o zajedničkoj grčko-kršćanskoj tradiciji i civilizacijskim vrijednostima, pomalja se potisnuta svijest da smo puno drugačiji nego bismo to željeli. Kriza eura razbucala je briselsku romantiku i polarizirala Stari kontinent na bogati i odgovorni sjever, nelikvidni i korumpirani jug te dodatno motivirala Veliku Britaniju da digne sidro i otplovi što dalje od Engleskog kanala.
U međuvremenu je Arapsko proljeće prevedeno na španjolski. Sjevernoafrička potraga za demokracijom i pravednijim društvom kao nuspojavu je probudila svijest da nešto ne štima s utabanim demokratskim uređenjima na Zapadu. Štafetu španjolskih prosvjednika preuzeli su na Wall Streetu i pokret Occupy se ušatorio po svim većim punktovima globusa. Velika Britanija je, uz to, doživjela provalu nasilja u Londonu, doduše više konzumerističko nego političko, što nekako i ima smisla. Naime, studentska mladež srednje klase u poziciji je da može suvislo protestirati protiv sustava. Potomci radničkih imigranata zatočeni u besperspektivnost i marginalnost predgrađa svoj bijes u najbolju ruku mogu demonstrirati razbijanjem izloga i krađom trenirki. Dovoljno su isključeni iz društvenog poretka da se organiziranje bilo kakvog moralnog ili političkog pritiska na toj razini čini unaprijed izgubljenom bitkom.
U 2011. je poginuo Osama bin Laden, umrla je Amy Winehouse, Kim Jong-il, nogometna legenda Socrates i mase u poplavama u Japanu, Tajlandu, Filipinima ili u potresima u Turskoj i Novom Zelandu. Dočekali smo i sedmomilijarditog stanovnika Zemlje. Ovako serijski pobrojano, sve poprima apokaliptične razmjere. Baš kao što ih ima svaka sadašnjost za one koji u njoj žive. O tome pak koliko je 2011. stvarno bila važna, najbolje znaju klinci koji upravo odmataju svoje igračke. Ništa čudno da ih ni najmanje ne zanima što ovdje piše.
